Zapljusnu ga zrak otežan mirisom izlizane gume na spojevima prednjih vrata koji su zijevali. Prsa su mu se dodatno nadimala otežana spoznajom o strašnom porazu. Težina stoljećima gubljenih bitaka, upravo na tom sjedištu, u prividno mirnom tijelu tek neznatno oznojenih dlanova. Asfalt, drum, makadam; toliko pokušaja da ostane, da se uhvati za tlo, da izbjegne staze koje obećavaju puno, a na kraju ne daju gotovo ništa. Toliko truda da zatomi u sebi prokleti kotač s plavo-zelene podloge koji melje sudbine u besmislenom trošenju daljina. Toliko uzmicanja toj predodređenoj propasti zbog uloge vječnog stranca i uljeza, sa samo jednom raspoloživom strategijom: ponizno trajati, trpjeti, ali ostati, obavezno ostati, možda će se s vremenom stopiti. I evo ga, na cesti, bez ičega trajnog osim dva straha: gnjevnih progonitelja na jednoj i bešćutnih udomitelja na drugoj strani te ceste. Kotač sa zastave ponovno se okreće, a himnu svira pisak zraka koji prodire kroz rasklimana vrata.
Uz cestu se pružala žičana ograda isprobadana tankim stabljikama poput ruku zarobljenika koje strše iz logora, na što se stresao kao da je nabasao na još jednu nagaznu minu umetnutu u njegov genetski kod. Raslinje koje je zanemarilo jasno postavljene granice i probilo na drugu stranu kažnjeno je debelim slojem prašine. Taj ga je kruti pokrov vječno balzamirao u suludom pokušaju bijega. U daljini kuće bez prozora kao utvare bez lica. Zagleda se pomnije, ali kuće prebrzo promiču. Čekao je strpljivo sljedeću, iako mu je taj napor očiju povećavao mučninu. Shvati da su na tim kućama prozori zakovani daskama. Zar je već tako daleko odmakao? Uz cestu se pojavi bljesak žute boje, priviđenje koje mu se jednom ukazalo, a nevjerica je spriječila da ga trajno spremi u memoriju. Žuta mrlja, žuti kvadrat, ploča, slova, da, piše Zagreb. Natpis je prekrižen crnom crtom. Doviđenja. Goodbye. Aufiderzen. Dikhamen.
Nakon šesnaest godina hoda pognute glave, govora ispod glasa, pogleda ustranu i tupog osmijeha odobravanja sve je završilo toga jutra jednim kratkim osvrtanjem preko ramena na ulazu u autobus. Bjegunci nemaju luksuz dugih oproštaja. Prvi put prema svojim progoniteljima osjeti nešto više od ravnodušnosti. Uskratili su mu vrijeme za dugi zlokobni podsmijeh dok je na kolodvoru promatrao desetak autobusa kako poput bljuvotine izbacuju iz sebe sve te ljude pokrpanih kaputa za kojima se klate najlonske vreće. Ispod glazure osvijetljenih fasada i geometrijski posađenog cvijeća na tom se mjestu ogledala duša grada. Zatomljene razlike, marginalizirane pridošlice, neobrađena sirova masa koja pristiže prebrzo i prenaglo, zagušuje krvotok, prijeti da prsne iz pretrpanih sporednih cesta i izoliranih kvartova, da se razlije po dobro očuvanoj utrobi gradske jezgre. Jek Rom majcra, promeškoljio se u sjedištu kako bi mogao udobnije potonuti u tu ugodnu misao. A horda novih uljeza. Onih najgorih. Vlastitih. Par stotina ljudi, samo tog jutra, a u suprotnom smjeru samo on.
Taj milijunski grad strašna je masa tjelesa isprepletenih u jutarnjim i poslijepodnevnim gužvama. A on se nije uspio izgubiti među njima. Jedno je progutati neuspjeh u nastojanju da postaneš netko i nešto, da se izdvojiš. Kako progutati neuspjeh u pothvatu da postane nitko; običan, bezličan, nevidljiv? Kriv je grad, dabome, kad već nema čime drugim isprati gorčinu. Grad koji toliko inzistira na istosti, a u kojem nikada nije sreo dva slična, a kamoli ista lica. Ali jalova je to optužba, ne uspijeva iz njega iščupati ni šačicu bijesa. Bijes zahtijeva previše snage i volje. Napokon, radi se o sasvim fiziološkoj mehaničkoj reakciji organizma i njegovu imperativu očuvanja unutarnje ravnoteže. On je neprobavljeni ugrušak, ostatak neželjenog zalogaja. Iako je u tom gradu proveo šesnaest godina, a njegovi i njemu slični čak tri puta toliko, organizam u grčevitoj borbi za opstanak gubi osjećaj za nijanse. Ako teorija i ne drži vodu, poslužit će barem privremeno. Sada nema snage za ljutnju, ali ni mira da zaspi u sjedištu.
U svakom trenutku i svakoj situaciji znalo se gdje je njegovo mjesto. Znali su to svi oko njega, a on shvaća tek sada kada je napustio grad. Plinarsko naselje. Trošne drvene barake koje puštaju svjetlost, vjetar i vodu; limene skalamerije krpane bez reda i smisla; nešto bolje ozidane prizemnice nakićene otpadom; sve to stisnuto između tri gluha stražnja zida susjednih radničkih postrojenja, zida bez prozora, pa još sve omeđeno dvjema širokim prometnicama. Ništa zlonamjerno, ništa planirano, prirodna prepreka poput rijeke koja dijeli dvije države. U tom kotlu bespomoćnosti i ogorčenja, uz miris uzavrele cicvare i popare, ključale su psovke, prijetnje, smijeh i poneka kletva. Sve se zajedno stegnulo kao ta vražja popara na tanjuru dan poslije. Uvijek živo i toplo od silnih improviziranih dimnjaka, limenih cijevi koje dio gareži vode u visinu, a dio razlijevaju kroz loše spojeve po ravnim krovovima. Čitav splet tih cijevi, zapetljanih zbog pregusto nasađenih daščara, održava vječni protok jada materijaliziranog u rijetku garež. Ložiti zbog vlage, zbog bosih nogu, zbog odjeće koja iskuhava na vreloj ploči, zbog gamadi koja prodire kroz pukotine, uvijek ložiti, pa i u proljeće i ljeto, kao da će cijelo naselje odumrijeti ako se začepi koja od cijevi.
Onih dana kada je bio prisiljen prespavati u jednoj od takvih skalamerija, koju nikada nije naučio zvati čher, uvijek mu je isti crv nagrizao san. Na tom komadu natopljene zemlje, fekalija izlivenih iz nespretno iskopanih septičkih jama, iskričavih promočenih neizoliranih kabela i ugacanih puteljaka između nastambi, osjećao je kako će ga jedne od takvih noći jednostavno progutati raskvašena zemlja. Takav san obično bi završio na jedan od dva načina. Ili bi bio živ sahranjen u tom blatu, svakim trzajem dublje povučen u vakuum nezasitne zemlje gnjevne na mizeriju koja po njoj plazi. Ili bi se nekako iščupao iz blata pa bauljao među ljudima dok se oni zgađeni sklanjaju. Tada bi počeo sa sebe strugati blato, grebati noktima dok užasnut ne shvati da nije skinuo nijedan sloj, da blato nije skorena tvar na morchi, da ono jest morchi.
I dok ga noću muči nesanica, a danju glavobolja, ostali guraju svoja kolica, tandrču loncima s jednoga kraja naselja na drugi, zveče žlicama od vrata do vrata, vuku po zemlji ogromne najlonske vreće pretrpane ambalažom, pedaliraju biciklom s noćne smjene u gradskoj čistoći fućkajući nakićene melodije, čupaju za rukav i mlate po guzici dječurliju koja ne plače, svađaju se s Bogom, kojeg ne znaju kako osloviti jer su svog del natjerali da se pari s Alahom, Jahvom ili s kime već . . . Sve se odvija u, za njega neshvatljivom, zadovoljstvu proizašlom iz pomirenja sa životom. Pomirenja koje se ne događa svečano ni naglo, uz snažne osjećaje i velike odluke. Jednostavno se čovjek probudi s njime i nastavi živjeti nesvjestan usađenog antitijela, cijepljen protiv potrebe za promjenom, za nečim drugačijim i boljim. Njemu se to nikada nije dogodilo. I na kraju je on ispao jedini gubitnik koji ne poznaje ni trenutka mira ili zadovoljstva. Čak ni na tome malom komadu raskvašene zemlje koji su mu tako velikodušno rezervirali.
“ . . . nis.”
Godinama je vježbao, kad je već to pomirenje ostalo nedostižna vještina. S uzdahom, bez njega, gutanjem, mucanjem, namjerno nedovoljno razmaknutih usana, prigušeno.
“ . . . enis.”
Ako bi ga baš natjerali da ponovi, bengeko alav. Što bi se rijetko događalo. Ali bi se ipak događalo.
“Enis.”
Dvosložna riječ u kojoj je jasno izgovarao jedino onaj drugi, nevažni slog. A prvi je onaj koji se broji. Čitav život prelama mu se preko tog prvog nepostojećega glasa. Njegov izostanak (Enis) nepogrešivo ga svrstava u šarene džamije, dimije, Ramazane. Pa tek u spoju s fizionomijom još stepenicu niže, u neko od plinarskih naselja diljem svijeta. Dodavanje samo jednoga glasa (Denis) oslobodit će ga tih okova i priključiti većini. Grupi ljudi koja mu se činila nedostižnom samo zbog jedne osobine, iako bi ih se sigurno moglo naći još stotine. A ta se osobina svodi na činjenicu da oni ne poznaju lađavo. Zbog tog lađavo toliko se izvještio u gutanju prvog sloga (-nis), zaštićen istovremeno od optužbi za prisvajanje ili odbacivanje. Kako?, rijetko bi se događalo da mora ponoviti, pa bi jače naglasio, ali opet prigušio početak, Enis. Nisam čuo, oprosti!, sugovornik bi znao biti uporan i natjerati ga da se obilježi izgovorenom prazninom nepostojećega glasa, ali tada bi se ionako izgubila nada da bi moglo doći do nekog razumijevanja ili zbližavanja. Alav koje nije birao, koje drugi upisuju i nadopisuju, koje drugi povezuju, smještaju, zatvaraju, definiraju, mada to sve nema nikakve veze s njime. Ljudi gutaju riječi, čitave rečenice, nikada izgovorene osjećaje, progutaju cijeli komad života, prešute ga . . . Njemu nisu mogli oprostiti jedno progutano slovo.
Jutro se pretapalo u zreo dan, sunce namjestilo na njegovu stranu autobusa, a zrake prejake za takav proljetni dan zabadale su se u izloženo meso podlaktice. Trznuo se od tog uboda, pomaknuo u sjenu i sjetio jedne stvari koju ne može mijenjati. Morchi. Bili su potrebni dani i dani promatranja u ogledalu pod treperavim svjetlom žarulje obješene o kabel sa stropa, nakon prilično učestale nesanice, da bi odagnao sumnju. Da, jasno se moglo zaključiti, iz bilo kojega kuta, crte lica naslijedio je od oca gadže. Jasne i čvrste jagodice i brada, a ne tuste i zaobljene obraze s naglašenim ušima kakve ima dječurlija koja trčkara po Plinarskom naselju. S takvim izgledom, tješio se, i svega par nijansi svjetlijom puti mogao je sasvim neprimjetno prijeći na drugu stranu. Onu na koju je po svom dad i imao pravo. Zato je uvijek bježao od sunca, izbjegavao druženja na otvorenom, školska igrališta, dnevne šetnje . . . Tražio je najgore noćne poslove, na koje bi pješačio zbog neredovitog noćnog tramvaja, lakim i razigranim korakom, ponesen maštarijom da bi u tome mraku, kao bundevi zaboravljenoj u podrumu, moglo ispariti crnilo iz njegove morchi. Kali morchi ostala je, dobio je samo naviku dnevnog spavanja, nesanicu, poteškoće u koncentraciji i govoru te probavu sjebanu vrelim bezukusnim tijestom iz pekarnice na tramvajskom okretištu. Posao konobara, cjelonoćnog bdijenja za šankom zbog četiri lokalna pijanca i njihovih osam gemišta, savršeno se uklapao u njegove već izgrađene navike. Počešao se po mjestu na ruci na koje su pale zrake i začudio kako ni to grebanje ne uspijeva ostaviti makar zeru svjetliji trag. Toliko je duboko prokleto crnilo u njegovu mesu.
Rom Romeha, a o gadžo e gadžeha, ponavljala mu je pokojna bibi Seniha. Jedino je za njezina vremena baraka u Plinarskom naselju mirisala podnošljivo. A što s onima haminenca? podigao bi je sad iz groba i pitao. Što s onima koji su prljavi i za jednu i za drugu stranu? Na to mu pitanje godinama odgovara samo mrtva tišina, slična onoj kojom sada zemlja zavija grob bibi Senihe na tajnom romskom groblju negdje iznad zagrebačke Dubrave. To je trebala biti prednost, tajna ulaznica za dvije predstave u kojima može igrati dvije uloge. A sada se čini da nijednu od njih ne može igrati prihvatljivo. I taj osjećaj grube nedovršenosti onemogućuje ga kao fizički hendikep. Pa ako ga sada progone kao nakaradnog zločinca, i to je već nešto. Barem je po nečemu poseban.
*
Tabla Novska bila je suvišna jer put nije ni vodio nikamo nego do tog proširenja kraj raskrižja okićenog s dvadesetak kuća. Parkirali su na komadu betona ukrašenome žutom izblijedjelom brojkom dva, ispred tri natkrivena kioska s kolodvorskom službom i na njih naslonjenom poštom. Miris kataklizme zapuhne Enisu nosnice, i on živne. To je nadolazeća katastrofa koja će zahvatiti sve njih jednako, više nije sam. Sada je propast bila prirodna putanja ovog svijeta. Noge su mu se privikle na podrhtavanje tla. Svaka najava kaosa–prolaznici nepravilno brza koraka, napuštene životinje, pogrbljena vozačeva leđa dok panično lupa po vratima pošte da ga puste–Enisa je dodatno opuštala. Sjeo je na pločnik, naslonio se na zid zgrade omekšan travkama koje su se probijale iz pukotine te udahnuo duboko i smireno. Sada može još jednom odvrtjeti taj film. Deset puta do sada nije bilo uspjeha, snimka kobne prošle večeri i dalje je jednako kaotičan niz nepovezanih ulomaka. I ovog puta isplivava zbunjujuća i zaglušna vika.
“Hoćeš da sve propadne zbog par pišivih novčanica? Ha?”
“Sve je na tebi, odluči! Ti jedini znaš kako ući i gdje što stoji!”
“Misliš da će netko primijetiti? Misliš da je ta sića njima bitna?!”
Njegovo se lice povlači u pozadinu, zavlači kao puž u nepostojeću kućicu, ali bijela lica ne žele prestati. Ističu se u mraku i svaki njihov glas triput je glasniji nego što su svjesni. Ne može se tako nešto učiniti, ne ljudima koji su ga . . . A onda njegovu mantru prekine nešto jače od udaraca, bolnije od hladnog oružja: ti si naš, koga ćemo drugog moliti. I ruka na ramenu, prijateljska, mlitava, ali phari sar o moliv. On ne može govoriti, ali i ne treba, mučan je taj prešutni dogovor koji poput jorgana upija sva pitanja, negodovanja i pobune iz njegovih usta. Znao je. Grad spava, pločnici su prazni, svijet iščekuje tragediju koja se mora dogoditi. Svejedno je zakoračio.
Enis odjednom stoji pred niskom jednokatnicom, hipnotiziran nepravilnim treperenjem slova T na dobro poznatom natpisu Tri palme. Dva zelena kraka tog slova, koja su trebala podsjećati na listove palme, nisu gorjela ni prije pet godina kada je na ovome istome mjestu stajao uvjeren da ne moli za kruh, nego za posao. Novac bačen iz grizodušja u šešir na pločniku ne rješava nikakav problem osim kratkoročne gladi. Zato je on svoju oazu sitosti i sobe koja ne propušta gamad ni vjetrove našao upravo ispod ona dva pregorjela palmina kraka. Sva su svjetla pogašena, najbliža ulična lampa zaklonjena je krošnjom. Svejedno, zna napamet raspored svih stolova, s dugim šankom i dvije blagajne na njemu (jedna je radila samo na njihove gadžinske praznike), stepenice koje iz stražnje sobe vode na gornji kat, u dobro mu poznatu i dragu sobicu i tek na kraju hodnika nešto prostraniju Daliborovu, tako da ga nisu mogli mimoići jutarnji krici: Dado! Dado! Doručak! Dado, roba ti je na stepenicama! Dado, našla sam one tvoje kekse! Dado, spavaš li . . .
U sljedećem kadru zelena svjetlost natpisa Tri palme pretvara se u obojeni plamen. Počelo je kao slabašni plamičak na natopljenoj površini šanka, koji je brzo prerastao u rasplesani vijugavi pokrov po cijeloj njegovoj duljini. U trenu se uspeo ukrasnim lajsnama i zahvatio gornju stalažu s dozerima. Čuo je strku i dozivanje s ulaznih vrata, ali ga je zadržala nedoumica gdje bi sada mogao biti Dalibor. Možda s Anicom na vikendici, iz koje se ionako rijetko spuštala, ako i jest, kako li ga je samo uspjela izvući iz kuće, zna li da Dalibor ne napušta krevet bez najdraže poderane plave trenirke s tri bočne crte? Stoji tako usred plamena koji oblizuje okvir izloga, tapete, prolaz prema stepenicama i razbija glavu glupom Daliborovom pidžamom koja je ustvari izlizana trenirka s prugama kao ostatak njegovih srednjoškolskih nogometnih nastupa dok je bio, kako je Anica znala govoriti gledajući neodređeno ustranu dok vrti krpu u već davno posušenoj čaši, puno drugačiji.
Iz zapaljenoga kafića izgura ga tek prasak raspuknutih boca, a sirena u daljini natjera u trk do iznemoglosti. Koliko god bježi probijajući se kroz šiblje zaraslih jaraka da izbjegne gustu cestu, pred očima mu bljeska sirena. S njome se spajaju podrugljiva bljedolika lica i svjetleća reklama u plamenu, tako da tetura izranjane rožnice kao poslije zurenja u sunce. I tu je prekid.
*
Počelo je jednom uobičajenom zabavom jednog uobičajenog petka. Petak, koji bi u normalnom tijeku stvari označivao samo pretprošli dan, a sada stoji na kraju jednog života, male meripe u kojoj je sahranio tolike ljude. Iako su mu bili dragi. Iako su imali gadžinski bijelu put. Ili možda baš zbog toga. Je li i on njima bio drag, o tome nema vremena razmišljati. Niti želi sebi priznati da se nekada svom snagom trudio da tako bude. Jesu li doista toliko različiti? Isti su, evo, petak je, zapuštena mračna šikara, na klupicama poredane čaše jeftinog vina, bez budućnosti, u harmoniji bljuvanja nataložene kiseline i pjesama punih pritajene agresije. A negdje prema centru ulaštene površine kričavih svjetala, visoke kožnate barske stolice i momak koji sprema kapute pod brojem . . .
Lica su im se iskrivila od nabujale snage u potrazi za ciljem. Svijet je bio njihov te večeri, lomio se i izvijao da bi bio što podatniji njihovim prohtjevima. Trebalo je samo poželjeti, napraviti prvi korak. Nemoć je promijenila agregatno stanje, močvara je zagrijavanjem prešla u paru, pritisak, silu koja će rasturiti poklopac. Grlili su ga grubo, udarali po leđima, skoro prijateljski. Znao ih je već dugo, ali ovakvi trenuci bili su rijetki. I nikada nije naučio procijeniti koliko u tome ima pritajenog ruganja, a koliko istinske privrženosti. Onda je ponestalo alkohola. Netko je bijesan čupao iscijeđene trolitrene mjehove iz njihovih kartonskih utroba. Očajanje. Pa nečija kriva procjena, Enis se ne može sjetiti čija. Tko je mogao biti krivac, tko je procijenio da će šest litara biti dovoljno, a ostali su bez svega već u ponoć? Pogledali su ga i, dobro se sjeća, toga se ustvari i jedino čisto sjeća, rekli:
“Denise!”
Da, dobro je čuo. Od slova do slova, nijedno nije izmislio.
“Denise!”
Tri palme mjesto je za poražene, ponižene i uvrijeđene. I to one koji nemaju volju za pobunom ni hrabrost za samoubojstvo. One koji su sposobni jedino trajati, uz jednu kratku, mali macchiato ili šalicu turske kave koja satima stoji pred njima nepopijena. Enis se savršeno uklapao u takvo okruženje. Kao da je ta beznadnost bila jedina potrebna kvalifikacija koju je zadovoljavao kada se našao pred gazdaricom Anicom. Ono što se u početku činilo kao dobra podloga od redovne plaće i smještaja, prilika za konačni odmak od Plinarskog naselja, pretvorilo se u klizište kojim je polako tonuo.
Enis je znao u polumraku, pa i zatvorenih očiju, razmještaj stvari i položaj svake čaše u kafiću Tri palme. Znao je za ladicu za čiji je unutarnji vrh zalijepljen ključić od blagajne, koji je nemoguće vidjeti, samo napipati. Znao je da je petkom najveći utržak, znao je da se odnosi u banku tek sutradan ujutro jer u kvartu nema noćnog trezora. Znao je da mora biti najmanje četiri puta po petsto akontacije i još pet puta toliko dnevnog prometa u novčanicama po deset, dvadeset i pedeset. I da još tri hiljadarke leže ispod plastičnog utora za novčanice kao duplog dna. Sredstvo za hitne slučajeve ako ponestane robe. Naravno, i piće, vrijedne boce viskija zavučene ispod šanka, zamaskirane redovima bezvrijednog vina i umlaćenog piva.
Enis je jedini od njih znao za sve to. I za još nešto. Da je ta večer predodređena za đungalipe. Da iz te avanture ne može proizaći ništa dobro. Je li to bio varavi osjećaj zajedništva koji ga je prvi pogurao? Zajedništva s licima među kojima je volio gajiti uvjerenje da se ništa loše ne može dogoditi dok su zajedno? Sada, desetak kilometara nadomak Bosanske Kostajnice, na ravnoj pustopoljini u smiraj novog dana, slegla se prašina nevjerice i razbistrila jednu neugodnu spoznaju. On je priželjkivao tragediju, rasplet koji bi konačno razriješio čvor u njemu i postavio stvari na njihovo mjesto. Priželjkivao i bojao se istovremeno. A onda su zazvali njegovo alav, Denise!, i strah je nestao . . .
*
Na naslovnicama, masno otisnutim naslovima unutar novina, pa i u samim tekstovima dominiralo je isto ime. Kratko i efektno, praktično se uklapalo pored slike, portreta ili nekog detalja iz Plinarskog naselja. Recimo, jedna od sklepanih baraka, uplakano dijete pored vrata, ali pomaknuto u kut, da ne odvlači pozornost, i dvosložno ime koje prelazi preko praznog prostora fotografije. Od dnevnih novina preko tjednih magazina rezerviranih za žuti tisak i crnu kroniku do političkih listova. Ustvari, u svemu što je izlazilo iz Vjesnikove tiskare u Savskoj. Od ponoći, kada su zatvorena sva izdanja i zaključeni brojevi, krute željezne preše, ti divovski pečati, pečatile su Enisovu sudbinu, utiskivale je u podatni spužvasti papir po koji će ujutro doći vojska kombija i raznijeti proglas o jednoj presudi.
U tim naslovima bilo je sve. I svjedoci koji se nisu htjeli predstaviti. I stručnjaci. I porota. I sudac. Javnost je pozvana samo da odobri već izrečenu presudu. A presuda nije zatvor ili batinanje, nego poziv na kolektivnu mržnju. Na potvrdu onoga što je svima bilo na vrhu jezika, samo se nitko nije usuđivao izgovoriti. Bože-svašta, pa neke se stvari znaju od pamtivijeka. I nikada se ne mijenjaju. Tu nije potrebna bogzna kakva pamet.
“Zagrebački Cigani zapalili živog čovjeka!”
“Svjedoci tvrde: romski mladić zadnji istrčao iz zapaljenog objekta!”
“Imamo piromanovo ime. Enis Selmanić.”
“Plinarsko naselje krije surovog ubojicu!”
“Materijalna šteta i uništeni životi. A krivca skrivaju!”
“Policija moli građane za informacije. Traži se Rom.”
“Ciganska posla–piroman E. S., duh bez dokumenata!”
“Barbarski čin usred Zagreba. Rom podmetnuo požar, ima stradalih!”
Ispod naslova je ponekad panorama naselja, ponekad lice bilo kojeg Roma s ulice, ionako su svi isti, ali najčešće Enisova školska fotografija koju su novinari iskopali preko nastavnika njegove omiljene Ugostiteljske škole. Kako smiješan nesporazum: ovamo gdje se služi hrana i piće, gdje se rukama ulazi ljudima u tanjure, gdje se njeguju stroga čistoća i pristojnost, urednost i povjerenje, ovamo da dolazi na nastavu i praksu jedan Ciganin?! Baš smiješan, gurkali su Enisa po hodniku i dobacivali. Onda su izmislili novu igru. Dvojica drže ruke, dvojica uhvate gumu od gaća i natežu do pupka, prsa ili do vrata sve dok se guma ne ureže u meso i pukne. Nakon toga kažu da će sada valjda konačno promijeniti gaće. Onda ista dvojica koja su natezala gumu, dok ga drugi i dalje drže, navuku gumene rukavice i trljaju mu tjeme dok mu se glava ne zažari na granici raspuknuća. Nakon toga kažu da je to umjesto kupanja, kad već ionako ne voli vodu.
Imali su i novinari i nastavnici sliku iz sva četiri razreda. Ali su bili složni u tome da uz članke o Enisu najbolje ide ona iz prvog. Tada su ga slikali upravo nakon onog tretmana s gaćama i kosom. Raščupan i pokidane odjeće, zamazan prljavim suzama koje je brisao rukama prašnjavim od borbe na podu. Pogled prepun mržnje i pritajenog bijesa. Takva slika savršeno je pristajala uz naslov “Plinarsko naselje krije surovog ubojicu”. Gotovo je srasla s njime. Kao što će već do kraja dana nazivi ubojica, barbar, monstrum i piroman srasti s Enisovim imenom.
Silni svjedoci, na čijim se iskazima temelje policijska potjera i novinarska presuda, uvijek su imenovani grupno. Svjedoci potvrđuju da se radi o počiniteljima romske fizionomije, svjedoci potvrđuju da je dotični viđen kako zadnji napušta zapaljeni objekt . . . Sve se to odnosilo na dvoje ljudi: umirovljenika s prvoga kata zgrade pored kafića Tri palme i sredovječnu ženu iz susjednog naselja koja tim potezom noću šeta psa. Gospođa je vidjela tri siluete u trku kako zamiču za ugao i mladića čiju je romsku fizionomiju osvjetljavala vatra iz kafića. Ostalu trojicu nije dobro vidjela, ali je sigurna, naravno, Bože, kao da je drugačije i moguće, tako je rekla novinarima, a oni stavili–Romi. Umirovljenik je drijemao u fotelji pored prozora i odmarao oči na praznoj ulici kada je buknula vatra. Enisov profil uhvatio je u trenutku kada se Enis okrenuo na prolomljeni krik s kata iznad kafića. Umirovljenik u iskazima pretpostavlja da se počinitelju krik učinio poznatim, da mu je u tom trenu možda proradila savjest ili prostrujala misao kako bi se mogao vratiti i ispraviti stvari. Zbog te nedoumice izložio je svoj profil uličnoj rasvjeti i umirovljenikovu pogledu, na čije se pomicanje zastora trgnuo i nastavio bježati. Taj prestravljeni pogled čovjeka koji je svjestan svog zločina, ali je prevelika kukavica i podlac da bi se vraćao, urezao se u starčevo pamćenje i s lakoćom je opisao svaki detalj te spodobe i pomogao u izradi fotorobota. Nakon prvog članka sve ide lako, dovoljno je zajahati val sablažnjavanja i prepustiti se.
