Amnezija
moje je ime
meni je nadjenuto ono je
moj nadjev
moje je ime meni zadjenuto
u kosu iznad uha
i ja sam ga skinuo
već se odavno na njega ne odazivam
ja sam treptaj
gaza misli
ja sam mjesto gdje misli nisu ničije
ja nosim zvukove u ušima
nosim riječi među zubima
i nikad ništa ne čujem
i nikad ništa ne govorim
na mojim prsima
na mjestu gdje koščice čine V
puklo je malo nebo oblaka
nebo meko kao pamučna vata
moja su dva oka dvije sitne
srebrene tačke
što škilje u nebo kratkovidom upornošću
vlaga u mojim prsima glatka je i uporna
kao valjak
ja imam grč uma zapaljenje pojmova
iščašenje svijesti i želim se odjenuti
u neka druga imena
neka koja ne znače ništa: ima li takvih imena?
moje su grižnje savjesti zatvorile čeljusti
i zaspale site ja sam sretan čovjek
koliko samo čovjek bez sebe može sretan biti
u moje spavanje ne stanu snovi
ja imam uganuće centra za san ja imam okoštalost
želja ja patim od viška upornoga vremena
od upornog viška vremena
od zarastanja vremenskih zapešća
od lomova sati.
želim samo zaspati prije nego što stignem upamtiti
ijedan oktobar, novembar, decembar,
ijednu srijedu, četvrtak, petak,
ijedno ljeto, jesen, zimu
zaspati prije nego što počnem pamtiti
nizove
ritmove
redove
prije nego što usvojim mnemotehnike
prije nego što rimujem život
da ga lakše upamte
anđeoski horovi.
Bajka o nama
Djeca su sjedila na kauču ispred ugašenog
televizora redom: N., B., I. i ja.
On je pričao dok je motao cigaretu
jednom rukom jer druga je stradala
na poslu kojim se danas više niko ne bavi
jednom rukom motao je savršene cigarete
i redao ih
redao ih jednu pored druge bijele tanke ukočene
kao rigor mortis.
Motao ih je pomažući se škarama njihovim drškama
njihovim vrškama
bio je Edvard Škaroruki i motao je
najbolje cigarete
na svijetu
u ratu.
Godinama prije nego ćemo doći, rekao je
mnogo godina prije nego ćemo
izbjeći
ravnica po kojoj danas kljucamo prašinu
ravnica na kojoj se danas kovitlamo u prašinu
ravnica je bila stanište ptica.
Djeca su (N., B., I. i ja) u isti tren pogledala
debeli đerdan na balkonu sedmoga sprata
debeli đerdan golubova osakaćenih prstiju
koji se rasuo u nebo kao svijet da je naopak
i okrenut odozdo nagore rasuli su se u nebo
bombaci đerdana kad je iz poludaljine
prasnuo hitac i prozujao zaplićući
tanak ali čvrst konac zraka na koji su bili nanizani.
Rastinje je bilo zeleno i mrko i brada je bilo
iz koje izrasta svijet na božjim prsima, rekao je
i pravio drugi red cigareta ispod prvog
rastinje je bilo svijet mokrih i sjajnih krila –
ptica, ptica, ptica!
Nakon neprospavane noći
mi, djeca, očiju upaljenih
polusnom očiju mutnih i odsutnih ližemo sok u prahu
na ljepljivim dlanovima jer voda se čuva za iza podneva
i u glavama nam lepeću krila i crvče cvrkuti
koji svaku noć potresanu eksplozijama okončavaju
u zoru punu odsutnosti za koju ćemo kasnije
saznati da znači smrt.
Za koju ću ja kasnije saznati
da je i moja i tvoja i njihova.
Lepeće rumena zora prepelicama slavujima rodama
golubovima sjenicama gavranima čavkama lastama
vrapcima crvendaćima slavujima
pticama, pticama, pticama!
Najzvučnija zora otkako je svijeta, priča on, i diže
ruku u zrak i u njoj novu smotanu cigaretu
kričeća zora cičeća zora rasperjani ples nebu
ponad vlažne i rumene i gnjile i hladne
zemlje.
Mi gledamo grimase oblaka (između ptica)
grimase oblaka (nad svezemaljskom bukom)
sve dok ne zazvecka u rasplesanim
nebeskim njedrima magijska zvečka vjetra
dok ne zalepeće i zapijuče obredna huka
dok ne krenu zarezivati zrak cičeći zvuci
u rasjecima pravilnim i brzim
i dok ne presele ptice sav život nebu
i sok nam cvrči na jeziku kao mokra petarda
i nismo svjesni kako je zora koju gledamo
samo noć koja se iskrada iz sebe, gola
zatečena. Kasnije ću znat da je zora samo smrt
nedorečena.
I ušutio je. Ušutio je čovjek s jednom rukom
koji je motao najbolje cigarete što smo ikada
vidjeli (N., B., I. i ja)
jednom rukom jer druga je stradala od posla
koji više niko ne radi i gledali smo ga kako miran kupi
ukočene koščice cigareta tankih
cigareta kratkih
kao dječji prsti hladnih cigareta.
Jednom im nećemo dati da se vrate
jednom nam neće dati da se vratimo
jednom se niko neće vratiti.
Uvlačit ćemo se među sebe kao uljezi
da kljucamo prašinu i asfaltni prah
da kljucamo ptičje oči zapale među betonske blokove –
oči ptica hranjenih barutom i vatrom
ptica što su panično udarale u naša žuta stakla
u naša ispresijecana stakla u naše izbrazdane prozore u naše
plastičnom folijom ustakljene poglede
mutne i mrežaste
kao kod insekata.
Dugo nakon svega
danas sam se vratio po ostatke svog
praha koji sam ostavio među asfaltnim blokovima
i visokim zgradama u koje su nam bile zatočene
oči i u kojima smo tankim dječjim prstima
i mliječnim zubima trgali kesice sa sokom
koji se samo iza podneva muti i toči i
koji cvrči na jeziku i čiji će zvuk i okus
zauvijek postati pozadina za
sve naše besane noći.
Danas se vraćam da vidim ptice jer
samo sam ja ostao od svih nas
i B. je ostala ali nije htjela poći sa mnom i
prsti ostale djece ostali su složeni u tabakeri
čovjeka s jednom rukom koji je radio posao koji
više ne postoji. Danas, godinama poslije pogroma
vraćam se po ostatke i gledam i vidim
da smo pobijedili.
Ulazimo jedni drugima u živote.
Slijepo se zalijećemo u prozore.
Mrvimo kljunovima kruh i kolače.
Mi i ptice.
U borbi za stanište.
Vojnici
Nebo se nagelo nagelo se iznad tjemena i kažem, vidi
stoje otvorena u užasu u grimasi u masi beskraja
u neuljudnoj u trapavoj grimasi otvorena u čuđenju razjapljena bezuba usta neba to
kažem (a ti šutiš)
srasla nam ramena prave sjenu prašnjavu jednu sjenu
i mi titramo na pločniku
titramo tako da se
u život jedva broje (dok prolazim ja, dok prolaziš ti) – naši šumovi
tijela ljudi i tijela oružja jednače se u tišini
ni u zatišjima tijelo čelika ne vraća se pepelu
ne sije sjemena ne rađa ploda
to je jedina vječnost što ćemo je znati mi raspadljivi
potrošni dječaci (napokon si rekao na kraju)
pa kamo?
kome se vratiti osakaćenih očiju za dan za sat za mjeru
očiju
samo zagledanih u život
očiju zagledanih u život (tako si mi odgovorio)
koji nas negdje živi – beskoristan kao odlikovanje –
uporan kao svitanje
(rekao si, a ja sam šutio)
Moj prvi single
Težak je i mastan mrak pao na stolnjak
na kojem tvoji brkovi hrču
tanki, rijetki i smećkasti kakva ti je i poezija:
knjiga stoji na stolu i iz nje se isparava
ustajali konjak tvoje možda nježne
ali potresno neuzbudljive duše. Gledali smo
kako tvoja poezija kapi po laminatu po diktatu
sliva se po sekretarijatu generalnog sekretara
za generalne sekretarske poslove upravljanja
generalno uspostavljenog društva pisaca.
Gledali i šutjeli, jer čeka te naporan dan treba ti sna
treba ti dna, treba ti masnog dna iz kafane u Jablanici
u kojoj ćeš sutra čitati poeziju s kolegom Japancem i bit će to
internacionalni izliv masti na pod. Vi idete na manifestacije
mi koji se ne manifestiramo čistimo vašu mast s naših laminata
Fairy super strong, razbija i najtvrdokorniju masnoću kažu perači
gigantskih tepsija s kojih se sliva vaša jetra vaša jetra gospodine pjesniče
pamti vaše najbolje kreativne dane onako kako to mozak neće nikad.
Ne krivim vas što se sramite ne krivim vas što dramite ne krivim vas
što se trujete što rujete pogledom po mojoj kosi k'o da se ispod nje krije
alien koji će vam iščupati jezik i s njime pjesnički poj: ne krivim vas!
Ugodno popunjeni, nosati reditelj kidnapirao je pladanj s kanapeićima
na terasi pozorišta u Podgorici i stisnuo ga je vrisnuo je pladanj, škripnuo je pladanj
pod njegovim prstima dok je oslobađao drugu ruku da stisne ruku nepodobnoj
kritičarki i isfrflja joj svoju uvrijeđenost u dramatičnom, iznenadnom, čarobnom
prasku mrva koje su joj padale u šiške kao umjetni snijeg
uzaludno spremljen za Olimpijadu. Nos vam je crven k'o mini rajčica
i oči vam više ne stanu na lice ali vi uporno žvaćete i vaš je probavni trakt
spreman i zdrav i u trenucima kulturnih neugodnosti u trenucima u kojima
mrvite šake i kunete se, svakim slatkim zalogajem, uništiti svaki život
u ljutim neprijateljima vaše pihtijaste, drhturave, blijede režije bez tonusa.
Gospodine filmski reditelju, film vam je sladak!
Ima nas najmanje pet stotina (i morate s nama živjeti!) koji mislimo da vam je film sladak,
gladak, kratak, taman da nije niti podilaženje niti atak, gospodine filmski reditelju
vaš je film jedna ozbiljna pralina puna kvalitetnog likera!
Mrka vam je ta džejmsdinovska osobnost, može se čak reći pojavnost ili pak
da kažemo prezentnost! Pa ne bi li proširio dobar glas, plavokosi, dugokosi pjesnik
koji već 20 godina nije mlad šapće vam na muževno uho jade
koje su mu zadali kritičari, nakon što se neko sumanut sjetio postaviti na scenu
prestrašno tinejdžerske songove koje je pisao za nikoga. Kurt Cobain naše poezije
morao je nastaviti život okrećući svoje mnoge glave od kritičara kad bi ga sreo na cesti –
cestu valja mesti od zlatnog praha njegove tuge i temperamenta – eno ga sad,
na sred parlamenta – urla kako društvo nije pravedno!
Profesore, ljudi na rok koncertu nisu stado ovaca profesore ljudi
na stadionu na rok koncertu su ljudi koji smo mi željeli biti dok smo slušali
vaša bezrazložno osmosatna predavanja, i ne, ljudi koji stoje na vatikanskom
trgu i pozdravljaju papu nisu individualci nego katolici – koji kao i rokeri vole
stvari LIVE AND RAW! Bacite rogove profesore, bio bi red, zar je zaspao u vama
pobunjenik koji mre od tuge jer nije sudjelovao u šezdesetosmoj?
Druže pišče, ja ću sjediti ovdje, slobodna, nasmijana, i gorka k'o kantarion
čekajući da udaviš svog urednika, svog priređivača, svog pribavljača,
svog proslavljenog utjerivača – to što je izišlo na papiru koji miriši na zapad
s koricama koje nisu plagijat nego (molim lijepo!) varijacija na temu! da nemaš dilemu!
nije roman.
Gospodine sjedokosi uredniče javi mi se kad uspiješ u životu! Call me maybe! Kad ti neko
pročita tekst bez da se dezintegrira bez da se dekomponira bez da se samospali
onda mi se javi oboje ćemo biti mali i nesrećni: ti ćeš i dalje biti onaj koji je htio
na mome mjestu neko kvalitetno neko kurčevito neko slojevito muško
što se ne srami od svoga pisanja cirkus da pravi: da šuta da luta da psuje da bude
fanki da bude panki da bude prostonarodni duhoviti heroj kakav sam nikad nisi bio.
Ja sam pojela dva muzeja večeras, progutala sam ih u dahu kao epski div i varim ih
kao rijedak skupi sir dugo čuvan i ubuđao u podrumu.
Dok plačete za muzejima živi ljudi trunu i živa se magija života koju rado i bez srama
zovete umjetnošću pretvara u vaša digestivna isparenja.
Neću vam napisati još sto pjesama, gospodine uredniče.
Neću uvažiti vašu reading listu, profesore.
Ovo nije pjesma.
Ovo nije zemlja.
Ja nisam ovdje.
Vi niste istina.
iz Neće biti djece za rat
Dijala Hasanbegović
