Ovih dana mi je, češće nego inače, u pamet dolazio citat koji nosim u pamćenju već dvadeset godina i izgleda da mi je jako važan. Riječ je o eseju Susan Sontag, u kojem govori o Walteru Benjaminu. Eseja se ne sjećam, i svih ovih godina prilično se trudim da ga ponovo ne pročitam, a kasnije ću ti reći i zašto. Ništa mi od njega nije ostalo osim tog citata, koji nije čak ni cijela rečenica, nego je otprilike ovo: "vrijeme u kojem se sve što je vrijedno pojavljuje posljednji put". Ne mogu više biti siguran što su mi te riječi značile 1986. ili 1987. ili sljedeće godine, kad sam ih pročitao prvi put. No, očito je da su mi bile jako važne, čim sam ih zapamtio. Ne trebam ti govoriti što su mi kasnije značile, jer to znaš i sam. Kada razmišljam o onome svom nenapisanom romanu o kojem sam ti govorio i za koji se, više duhovno nego praktično, pripremam već desetak godina, u kojem bi ispričao našu priču o ljetu 1991. u Sarajevu, ta mi je fraza Susan Sontag neka vrsta teze, shvaćene gotovo doslovno. Ako jednom taj roman i napišem, tojest ako razlozi za njega prethodno ne iščeznu, možda će te riječi, koliko god patetično djelovale kad ih ostaviš same na bijelom papiru, biti i moto knjige. Naravno, "vrijeme u kojem se sve što je vrijedno pojavljuje posljednji put" pada mi na um zadnjih dana češće nego inače zbog Radovana Karadžića. Kada ga gledam, makar i onako s bradom, kao da ga vidim s druge strane ogledala, tamo gdje je ostalo ono što smo u ljeto 1991. vidjeli posljednji put.
Ali da se vratim na to zašto zazirem od toga da iznova čitam Susan Sontag, "Eseje o fotografiji" i "Bolest kao metaforu", knjige koje su mi u ono doba puno značile. Gotovo sve drugo što mi je tada bilo važno, ponovo sam pročitao, ali nju eto ne. (Inače, i to je, valjda, nekakav egzilantski kompleks, to čitanje onoga što si kod kuće, u svom svijetu, već čitao. Ljudi su mi pričali kako su u Kanadi i Americi obnavljali svoje cedeteke, kupovali muziku koju su nekad slušali, iako su znali da je ponovo neće slušati. To je vjerojatno isti kompleks.) Dakle, ne čitam Susan Sontag iz jednog blesavog i pomalo smiješnog razloga, ali u kojem na neki način uživam. Iako je 1992. ili 1993, došla u Sarajevo, pa smo se, svi zajedno, s njom slikali u redakciji Dana (imam tu fotografiju), uvijek mi se činilo, kad god bih ju u to vrijeme sreo, da nas sasvim ne doživljava kao ljude slične sebi. Kao da ista granata i nije mogla ubiti i nju i nas. Možda mi se tako samo činilo. E, ali nakon što sam ja već otišao iz Sarajeva, moglo je to biti početkom 1994, u neko jako gadno doba po ljude u gradu, Susan Sontag došla je mojoj majci u njezinu kancelariju na Akademiji scenskih umjetnosti. Valjda ju je netko doveo da s jednom običnom Sarajkom, koja nema umjetničkih pretenzija, niti potrebe za fikcionalizacijom svoje sudbine, porazgovara o ratu. Sjela je tako Susan pred moju Javorku, izvadila iz torbe kutiju marlbora i zapalila. Ponudila je, naravno, i nju koja je u to vrijeme malo pušila duhan, a malo uvin čaj jer duhana nije bilo, i naravno Javorka je spremno ugrabila ponuđeno. Pušila je i bila spremna pričati o čemu god, a Susan Sontag je stalno gasila dopola popušene cigarete. Prije nego što je Javorka popušila svoju jednu, već je ugasila tri. Nakon toga otvorila je novu kutiju, i iznova počela. Pepeljara se tako punila dopola popušenim cigaretama, moja majke se nadala da će, kad Susan Sontag ode, lijepo izvaditi sve te čikove iz pepeljare, pa će ih razmotati, i bit će marlbora za barem tri dana. Ali onda se, u jednom trenutku, Susan odlučila ponašati kao domaćin, kao svoj među svojima, netko tko shvaća da mora raditi isto što i drugi, koliko god to u svom životu i ne bio dužan, pa se digla, uzela pepeljaru i ispraznila je vani, u neku kantu punu snijega i smeća.
Moja majka se ne sjeća što je govorila Susani, ni što je Susana govorila njoj. Sve je zaboravila, jer joj ama baš ništa nije bilo važno, osim tih dopola popušenih cigareta bačenih u smeće. I petnaest godina kasnije spremna je pričati o tome i zamjerati samoj sebi što ju nije zgrabila za ruku i otela joj pepeljaru. U toj priči Javorka ne nalazi ništa što bi doživljala kao poniženje, i to je naravno dobro. Zato je njezina priča čista i gotovo duhovita. Ali ta priča meni govori kako Susan Sontag nije znala neke važne stvari, bez kojih nema ni života, ni poezije. Ne čitam je da se ne bih nakon toliko godina razočarao. I da mi ne bi ishlapio taj genijalni komadić rečenice: "Vrijeme u kojem se sve što je vrijedno pojavljuje posljednji put."
Odoh gledati utakmicu. Dinamo igra protiv nekih irskih amatera. Slab nogomet, ali to ne umanjuje utjehu bijelim iscrtane zelene trave.
Živio!
m
*
DRAGI MILJENKO,
Tvoje me pismo podsjetilo na dvije fotografije. Jedna pokazuje Leni Riefenstahl. Nabasao sam na nju prije šest ili sedam godina na njenoj oficijelnoj internetskoj stranici, a tada je baka Riefenstahl još bila živa i aktivna, istina već u stotoj godini života. Dogodilo se da je, u toj kasnoj dobi, preživjela pad helikoptera u Sudanu, nadomak Khartouma, te je na web-stranici izložena fotografija pokazivala, a možda i danas pokazuje, njeno tijelo nakon pada. A tijelo je njeno čista rana, lice u modrim podljevima krvi mirno, kao da spava ili je mrtva. Međutim, upravo je ona, Leni Riefenstahl, tražila da se javnosti pokaže fotografija koja nju takvom pokazuje. E, taj izbor je važan. I to je oblik brisanja prošlosti – u sjećanju drugih ostaviti utisak ranjenog tijela koji će zasjeniti ljepotu tijela iz mladosti. Pretpostavimo da je u pitanju oholi ponos na vlastitu snagu i zdravlje u stotoj godini života, pa ipak iza toga mora postojati vrsta oslobođenosti da se to i takvo svoje tijelo pokaže cijelom svijetu. Ljudski je način drukčiji, trenuci najveće slabosti, kao i trenutak smrti sužava se na krug najbližih, onih kojih se to najviše a vjerovatno i jedino i tiče. Ja sam bio pod dojmom njene odluke da tu fotografiju izloži tako javno, ali moram biti iskren također i reći da se svejedno nisam uspijevao odrediti u odnosu na njen bol. To je prva fotografija, a drugu ću opisati nešto kasnije.
U zadnjim danima decembra 1992. godine sreo sam Ladina na ulici, između krupnih pahulja, i rekao: "Ilija, stigla Susan Sontag u Sarajevo..." On je iskrivio glavu, ukoso, onako kako je to samo on znao, uskladio položaj glave sa osmijehom i rekao: "A da li je Ms. Sontag donijela narandže?" Kad se dolazi u zatvor i u bolnicu, objasnio je, onda se zatvoreniku ili bolesniku donesu narandže. Ilijina reakcija, kao i sve naše u to vrijeme, tražila je od onih koji u grad dolaze da se odrede prema našem bolu. Bilo je to, reklo bi se, prirodno stanje, premda se sjećam jednoga, i ti ga znaš, što je prve godine često dolazio, odlazio i vraćao se, pa je nakon što je stekao jasnu sliku o nama zatočenim u gradu, u ljutnji rekao: "Oni uživaju u svojoj patnji!" Mislim da je to bila opasna i skoro tačna dijagnoza, pa sam je često imao na umu, posebno kad bih sjedao za malu narandžastu pisaću mašinu UNIS TBM DE LUXE, kao zdravo upozorenje da bi se moglo i zastraniti. Zato sam se obraćao događajima poput tvoje episode sa Susan Sontag, jer su naše priče imale snagu uvjerljivosti samo kad su bile oslobođene sjene patetike i nagovora na suosjećanje.
Naravno, sjećam se našeg susreta sa Susan Sontag u redakciji Dana, ali se ne sjećam o čemu je bilo riječi za stolom. Odlazeći, u onom predsoblju kod izlaznih vrata, govorila je – o boji. Zapravo o nekom novom otkriću: naučnici su, naime, u prostoriju instalirali izvor plavog svjetla – diskretno pulsiranje plavog – a onda su u tom prostoru obavljali razgovore s različitim osobama. Kao pravilo se pokazuje da te osobe već u prvim rečenicama, premda se razgovara o stvarima koje s bojama nemaju nikakvih dodirnih tačaka, izgovore riječ plavo. To sam jedino zapamtio. I još sam zauvijek vizualizirao onaj sijedi pramen u njenoj kosi, koji je izgledao više kao likovni znak s tim namjernim dizajnom. Njena opsesioniranost fotografijom – a opravo je o fotografiji ispisala moguće svoje najsolidnije eseje – čini mi se da ima porijeklo u toj narcisoidnosti. Međutim, Susan Sontag je bila lijepa žena. Većina njenih fotografija koje sam imao priliku vidjeti su crno-bijele, ali je istina da i one na kojima ima boje, ona na njima izgleda kao crno-bijeli detalj. Svojom fizičkom pojavom na neki način je kolor fotografije pretvarala u crno-bijele. E, sad, moram reći da ja tu vrstu koncentracije na sebe, na svoje tijelo i svoju pojavnost, poštujem, jer je više od izraza volje za komunikacijom s vanjskim svijetom.
Od tog dana, od tog našeg susreta s njom, prošlo je šesnaest godina. U međuvremenu – Susan Sontag je umrla. Zanimljivo je, međutim, da se njena posljednja, za života objavljena knjiga zove "U povodu bola drugih", i u cijelosti govori o fenomenu ratne fotografije, ali i problemu koji si otvorio u svome prethodnom pismu, njen esej je mislim izvrstan i kao da je supstrat sarajevskog iskustva izraženog kroz pitanje: kako i šta mi osjećamo u odnosu na bol drugih? I možda u njenome načinu za života nije bilo poezije – ali Annie Leibovitz je 2006. godine objavila vrlo ličnu knjigu svojih fotografija, među njima i fotografije Susan Sontag s kojom je dijelila dugogodišnje blisko prijateljstvo, a u jednoj posjeti Sarajevu bile su skupa. I tu je objavljena druga fotografija o kojoj govorim na početku. Kad se knjiga Annie Leibovitz pojavila, izazvala je reakcije jeftinih američkih moralizatora, uglavnom zbog te fotografije, a na njoj je, u bolničkom krevetu mrtva Susan Sontag. To da je fotografija pokazana javnosti, sasvim sigurno, nije se moglo dogoditi bez njenog pristanka još dok je bila živa i bojama svijeta okružena. Ne znam kako ti na to gledaš, ali meni je ta odluka, da sebe pokaže konačno i takvom, da zatvori cijeli krug, izraz one vrste oslobođenosti koja i nije ništa drugo do čista poezija.
Eto, odoh i ja sada.
Upravo, u Slobodnoj Bosni vidim, onaj S.A. se nadugo i naširoko bavi mojim spornim moralnim likom. Izgleda da su više pustih riječi ispisali o meni, nego o upravo uhapšenom Radovanu Karadžiću. A napolju je savršen ljetni dan.
Pozdravljam te,
S.
