danas sam ovdje jer je Radka Denemarková prošle godina dobila Magnesia Litera nagradu za prijevod mog romana "Atemschaukel" (Ljuljačka daha). To me je jako obradovalo. Smatram da je odlično što se i prevoditelji mogu ovjenčati tom nagradom. Jer, prevođenje je samo po sebi umjetnost. Ja se ne usuđujem prevoditi, mada savršeno govorim rumunski. Prevođenje nije traženje zamjena, dakle, pronalažanje poznate riječi u svom jeziku za riječ iz stranog jezika. Riječ mora biti odgovarajuća – a to stvar čini znatno kompliciranijom. Zvuk originala mora se ponovo začuti. Umjetnost prevođenja sastoji se u gledanju u riječi, da bi se vidjelo kako one vide svijet. Za prevođenje je potrebna unutarnja odrješitost, koja nešto potpuno drukčije dovodi što je moguće bliže originalu. Postići tu blizinu jako je teško. Velika umjetnost.
Ja sam rumunski naučila kasno u životu—s 15 godina, kad sam iz jednog malog sela otišla u grad pohađati gimnaziju. Ali on mi je postao nešto što se podrazumijeva tek nekoliko godina kasnije, kad sam bila na studiju i radila u jednoj fabrici. Tu sam morala prevoditi tehničke opise novouvezenih mašina, čiju funkciju nisam razumjela, s njemačkog na rumunski, beživotno i doslovno. Također sam morala po cijeli dan govoriti rumunski, jer niko u mojoj blizini nije znao njemački.
Jedan te isti predmet bi se svaki put preobrazio pri prelasku iz jezika u jezik. Shvatila sam: maternjim jezikom se vlada gotovo bez ikakvog napora. On je miraz čiji nastanak ni ne primijetimo. Prosuđuje ga drugi jezik, koji dođe kasnije, od nekud. Maternji jezik je istog trena i bezuvjetno tu, kao vlastita koža. A kao koža je i ranjiv, kada ga drugi potcjenjuju, preziru, ili čak zabrane. Nije bilo lako onima koji su, poput mene, bili sa sela u Rumuniji gdje se govorilo dijalektom, pa se sa skromnim školskim znanjem standardnog njemačkog slučajno našli u zvaničnom jeziku rumunskog grada. Tokom prve dvije godine u gradu, uglavnom mi je bilo lakše u nepoznatom kraju naći pravu ulicu nego u zvaničnom jeziku pravu riječ. Rumunski mi je bio poput džeparca – čim bi me privuklo nešto u izlogu, ispostavilo bi se da nemam dovoljno novaca. Mnoge riječi nisam znala, a one malobrojne koje jesam nisu mi blagovremeno padale na pamet. Ali danas znam da mi je to napredovanje mic po mic, ta zadrška koja me je silom držala ispod mog intelektualnog nivoa, također dala vremena da zadivljeno promatram kako rumunski jezik preobražava stvari. Znam da na tome imam zahvaliti sreći. Kako samo drukčije na rumunskom izgleda lastavica, koja se na tom jeziku zove rindunica—REDOSJEDICA. Ime kazuje da lastavice sjede na žici u gusto zbijenom redu. Taj sam prizor svakog ljeta vidjela u svom selu, dok još nisam znala rumunsku riječ. Ostala sam zapanjena spoznajom da je moguće lastavicu tako lijepo nazvati. Sve češće sam u rumunskom nalazila smislenije, po mom nahođenju bolje skrojene riječi nego u svom maternjem jeziku. Ne bih više željela biti bez tih preobrazbi i tog balansiranja između jezika. U svojim knjigama nisam napisala niti jednu jedinu rečenicu na rumunskom. No razumije se da rumunski uvijek piše sa mnom, jer je urastao u moj pogled.
Slike nastaju između jezika. Svaka rečenica je pogled na stvari, onakav kakvim ga je oblikovao njen govornik, i nikakav drukčiji. Svaki jezik drukčije gleda na svijet i kroz taj drukčiji pogled na drukčiji način pronalazi svoj cjelokupan vokabular-čak ga drukčije upliće u mrežu gramatike. U svakom jeziku riječima su drukčije oči.
Prevoditi ne mogu također zbog svog nepovjerenja prema jeziku. Dok se moja najbolja prijateljica opraštala od mene dan prije nego ću otići iz zemlje, dok smo se grlile i mislile da se više nikad nećemo vidjeti, jer ja više neću smjeti u Rumuniju, a ona iz Rumunije—dok smo se tako opraštale, nismo se mogle odvojiti jedna od druge. Ona je tri puta izlazila na vrata, i svaki put se vraćala. Tek nakon trećeg puta me napustila, i prošla cijelom dužinom ulice. Ulica se prostirala ravno, i dok se udaljavala ja sam vidjela kako njena svijetla jakna postaje sve manja i manja, i na neki čudan način sve sjajnija. Ne znam je li sjalo zimsko sunce, jer bio je februar, jesu li se od plakanja caklile moje oči, ili je sjajio materijal od kojeg je jakna bila načinjena—ali jedno svakako znam: gledala sam svojoj prijateljici u leđa koja su se, dok je hodala, presijavala poput srebrne kašike. Tako sam intuitivno cijeli taj rastanak izrazila u dvije riječi, nazvala sam ga srebrnom kašikom. A to je ujedno i najprecizniji opis cijele stvari. No, kakve veze ima srebrna kašika s jaknom? Nikakve. A nema nikakve veze ni sa opraštanjem. Ali u poetskoj slici, jakna i kašika trebaju jedna drugu.
Zbog toga ja jeziku ne vjerujem. Jer znam najbolje po sebi, da on, kako bi bio precizan, svaki put mora uzeti nešto što mu ne pripada. Stalno se pitam zbog čega su jezičke slike takvi lopovi, zbog čega najvalidnija poređenja prisvajaju osobine koje im ne pripadaju. Tek nas izmišljena iznenađenja približavaju stvarnom stanju stvari. Tek kad jedna percepcija orobi drugu, a jedan predmet drugome otme materijal od kojeg je načinjen i upotrijebi ga, tek kad stvari koje su u stvarnosti međusobno isključive u rečenici postanu uvjerljive, rečenica se može nositi sa stvarnošću.
A mene raduje kad mi to pođe za rukom.
