Meso

Magda je imala oveći trbuh, ogromne sise, široke bokove, tijesne joj se butine trljale jedna o drugu. Magda je često bila na dijeti. Probala je mjesečevu, Dukanovu, UN dijetu, iskusila onu s jajima i grejpom, jogurt dijetu, kupus dijetu (u kojoj je jednom tjedno mogla jesti i banane). Pila je čajeve, tinkture i pripravke. Dijete su joj, doduše, više služile kao odmor od hrane, kao kad pušač desetak dana prestane pušiti. Jer tako je i jela, kao što netko puši. Kad ustane, uz kavu, uz piće, prije kakvog posla, dok odmara, poslije posla, kad je pukne tuga, kad joj dignu živce, kad čeka, kad je sretna, kad odnekud dođe, kad je dobra pjesma, jela je čak i poslije jela. Kroasane, krafne, slance, pite, buhtle i baklave. Kuhala čobance, bolonjeze, karbonaru. Pržila krumpiriće, pekla palačinke, dvaput tjedno teleće pečenje. Bila je lijepa Magda, zelene oči, maslinast ten, pune, smećkaste usne, gusta kosa i prćast nosić. Šteta šta je tako debela, vidi kako je lijepa, govorile su žene. Doktor joj je govorio da treba smršavjeti, ona njemu da pokušava. Rekao joj je da ne jede masno i slatko, da jede tri mala obroka dnevno, više povrća, voća i ribe, manje kruha i tjestenine, ništa slatko. Da šeta i ide stepenicama, da pliva i vozi bicikl. Da ne jede poslije šest, da pije puno vode. Kako će jesti tri obroka dnevno, to ona ne može i ne zna. Pa ona i kad je na dijeti jede barem sedam puta, te juhe od kupusa strusila bi cijeli lonac u jedno popodne (a tek onaj dan kad bi bile banane, a joooj!). Tri obroka dnevno, to je ko zatvor. Pa da, jedino bi u zatvoru tako i mogla, nema tamo mile-lale. Jedeš kad dobiješ jesti i to je to. Al Magda je bila duša od žene, nije ona te sreće da prispije u zatvor. Ili u bolnicu, to bi već i mogla, u bolnici isto daju tri obroka, lagano, kuhano, neslano, nikakvo. Al gdje će u bolnicu, malo je tamo smijeha, a Magda se smijala uvijek i svemu. Smijala se i kad stvari nisu bile smiješne, znala bi u svemu naći neki vic. Magdu su voljeli ljudi, voljeli su je čak i muškarci i to onako, baš voljeli. Svidjele bi im se te zelene oči, te sočne usne, prćast nosić, a najviše bi im se svidio njen smijeh. Smijala se ona i kako joj se trbuh trese, smijala se i kad bi u posne dane ranom zorom cijedila grejp. Stavljala bi sebi na tanjur zrno graška i pola mrkve, a njemu sarme, pire i komad suhog mesa pa bi onda pukla od smijeha i žvakala ono svoje zrno dok svaki komadić ne bi nestao negdje u njenoj nutrini. Govorili su joj da ima lijepe oči, neki su spominjali i kosu, ali najviše bi, u momentima nježnosti, spominjali njen duh, njenu vedrinu, grleni smijeh, životnu radost i slične stvari koje ona poslije, kad bi ostala sama, u ogledalu nije mogla vidjeti. Mislila bi onda opet gdje bi mogla dobiti tri obroka i ni dvopek više, sjetila se časnih sestara i samostana, tamo sigurno ne jedu više, budi umjeren u jelu i piću, tako im negdje piše. Al davno je ona počela sumnjati u vjeru, nije mogla prijeći preko onoga da je Isus nahranio mnoštvo s pet kruhova i dvije ribe ili je obrnuto bilo, posve svejedno. Osam je godina imala kad je počela postavljati takva pitanja, tko je dobio glavu od ribe, tko je rezao kruh. A ionako, Magdi je riba uglavnom bila predjelo. Sve je ona mogla, biti na dijeti, ne jesti kruh, odbiti sladoled kao da je droga (kao da nije!), ali lakše joj je bilo ne jesti uopće nego jesti tri puta dnevno. Kao što pušači ne znaju što bi s rukama pa puše, tako ona nije znala što bi sa želucem pa je jela. Ruke su joj uvijek bile zauzete. Reži, sijeci, miješaj, valjaj, miksaj, guli, lagano protresi. I tako je opet završila na dijeti kad je onog zadnjeg dečka ostavila jer je stalno govorio da nema ona pojma koje je sreće bila kad je završila s njim. E pa kad je završila s njim točno je znala koje je sreće bila. Ne može ona biti na dijeti dok je u vezi, to traži posvećenost, to traži vrijeme, to stalno mora objašnjavati da će joj biti nešto od korice kruha, od pola napolitanke, od smokija i žvake. Tako je onda, lijepa nam Magda, otvorila stranice, forume i portale i krenula na novu, dotad neisprobanu, mesnu dijetu. Nije voljela ponavljati dijete (iako je ona s grejpom i jajima polučila zamjetne rezultate). Uvijek je tražila nešto novo, nešto revolucionarno, nešto što je zaprepastilo liječnike. Na mesnoj dijeti mogla je jesti, takva su iskustva forumaša bila, koliko god je htjela povrća i mesa, u svaka doba, kad god je gladna, a neki su se zaklinjali da poslije par dana uopće više ne osjećaš glad. Samo ni mrvicu kruha nije smjela, ni jedno zrno riže, ni krumpirić, čak ni kuhan. Tjestenina, njoki, fuži, crna lista mesne dijete. Slatko je bio sam đavo. I voće je bilo zabranjeno, valjda je to najveća Evina greška bila. Tražila je koljenice, leđa, plećke, mišić, rebra, malo vrata. Batke, krilca i nogice, šnicle, ružu i jetrice. Pljeskavice, giros, ćevap, ramstek, biftek—bolje pečen. I tu kreće priča.

Vatroslav, mesarev sin, sve je više preuzimao posao od oca Ratka. On bi u bijeloj kuti ranom zorom kročio u kombi, obgrlio pola oderanog teleta, prebacio ga preko ramena i unio u mesnicu. Vještim bi ga pokretom okačio o kuku, stavio na šipku iza pulta, a ljepše komade vješao u izlog. U dnu su se sakupljale lokvice krvi koje bi otac Ratko, kad bi oko devet došao u mesnicu, brisao čarobnom krpom i odmah je bacao na pranje. Stari Ratko svakog je jutra dolazio obrijan, počešljane sijede kose, a mantil bi mijenjao po četiri, pet puta dnevno, nije on džaba u Njemačkoj ispekao zanat. Nije mu promaklo, staro je to švalersko oko bilo, kako Vatro malo trzne ramenima i ispravi kičmu svaki put kad Magda uđe, a u zadnje vrijeme ulazila je gotovo svako jutro.

—Šta ćemo danas? Ima krasnog lombulića—predložio je Vatro.

—Danas bi malo koljenice, onako mekane, da mi se sve one tetive u ustima tope.

Pa bi se stala smijati, sise joj se tresle, a Vatro ne bi znao, kad bi se okrenuo, što je ono pitala pa bi mu otac Ratko šapnuo.

—Za vas, gospođice, samo najbolje. Ajde Vatro, od iza joj donesi.

Dok se Vatro probijao kroz zavjesu od kobasica da joj od iza donese onaj komadić domaće teletine kojeg inače daje inspekciji ako na njega naleti, Ratko bi se naslonjen na debeli panj s kojeg je uklonio kožice i koščice, nabacivao Magdi. Nije on to za sebe činio, finim je, taj stari mesar, gradskim gospođama oko podne dostavu vršio, već je on Magdu zapričavao ne bi li joj malo omilio sina.

—Evo gospođice, meko je ko duša vaša—osilio se i Vatro.

—Da ga malo popipam—smijala se Magda.—Ajme meni, zubi mi vodu puštaju, kako ću ja to grickat, kako ću se osladit.

Puštali su i Vatri zubi vodu, a meso mu se malo stvrdnulo.

—Nego znate šta—sad će opet stari Ratko—dat ćemo mi vama broj pa vi slobodno kad ne možete doć nazovite da vam ostavimo.

—Il dostavimo—ubacio se Vatro, nije krv pura.

I dade joj Ratko Vatrin broj, ona njima ostavila svoj i tako je za par dana, nakon niza poruka i fotografija, mahom dobrih pozicija, izveo Vatro Magdu u Lovca da proba pašticadu od divlje svinje, špikanoga zeca i lovačku platu.

—Divno jedeš—reče Vatro.

—Hvala, također—nasmijala se Magda.

Stavio je na vilicu komad mesa i prinio je Magdinim ustima. Ona je zagrizla, stala, pogledala ga, uzela mu ruku da se ne trese (nezgodno je tako jesti) i žvakala netremice ga gledajući.

—Ajme meni šta je slatko.

—Ti si slađa.

Kasnije te večeri grickao je Vatro njen podbradak, trljao se o njene butine, mijesio stomak, znao je točne pozicije svega. Onda se odmaknuo, upalio svjetlo i stao je gledati.

—Bože, kako imaš divno tijelo!

—Divno tijelo?!—Divno, divno.

—Znači ti nisi sa mnom zbog mog duha i životne ra-dosti, očiju i smijeha?

—Pa dobro, jesam i zato, ali tijelo . . .

—Znači ti si sa mnom samo zbog mog tijela?

—Prvenstveno.

Kako se Magda smijala, kako se hihotala, kako ga je povukla na sebe. Vatro je tražio da skupi noge, gurao joj ud među butine. I tako stalno, nikako da krene, gleda mu Magda lice, sav se izobličio, ko majmun je izgledao, tako se nekako i oglasio i klonuo. Zagrlio ju je, dobro, ajde, događa se, nikad ne znaš prvi put kako će biti, dobro, ajde, zagrlila je i ona njega.

Odmah ju je proglasio svojom curom, starome Ratku smijao se brk. Vodio ju je na sajmove, na fešte, na predizborne skupove, gdje god su se vrtjeli volovi i janjci. Jednom su i na moto partyju bili, na konjičkim trkama i Maloj Gospi. Mesnom je dijetom skinula petnaest kila, više-manje u predjelu struka, malo su joj se i ruke stanjile, al butine nikako da se odvoje što je Vatro snažno podržavao. Debela moja, prasice moja, svinjče jedno, govorio joj je dok se trljao o njene butine i nikako da krene dalje, dublje, nikako da krene na poziciju. Al dobro, ajde, bio joj je drag, ništa mu nije bilo teško, bio je sretan što je s njom, hvalio se, pače. Koliko to žena ima, koliko? mislila je Magda. Uostalom, brzo bi svršio, poslije ju je dugo, dugo grlio, tepao joj dok ne zaspi, koliko to žena ima, koliko? Zatvarala je oči, nije više htjela gledati tu majmunsku facu, dirala bi se malo, nekako bi to prošlo. Donosio joj je meso, tukao šnicle, ostavljao najbolje kosti za juhu.

Koliko?

—Savij ruku u laktu—rekao joj je jednu noć.

Dosadile mu butine, što li. Ona je spremno poslušala, otvorila oči i shvatila da to nema nikoliko žena i da neće ni ona biti jedina.

—Ja bi ovo prekinula—rekla mu je dok joj je češkao leđa.

On se pokunjio, potajice pustio suzu.

—Mogu li bar prespavat, starci su mi sigurno zaklju-čali kuću.

—Nećeš me pitat zašto?—čudila se Magda.

—Radi pičke, sto posto.

—E, pa šta je s tim?

—Ništa, dobro si i izdržala.

—Ne stvarno, šta je s tim, sad kad smo već o tome prozborili.

—Ne mogu o tome pričat.

—Onda spavaj.

—Hvala.

Osim s mesarom, Magda je odlučila prekinuti i s mesnom dijetom. Morala je, međutim, smršavjeti, svakakve budale mogu krenuti s njom samo zbog njenog tijela. A i te butine, nisu joj više bile smiješne, gledala je na njih ko na svinjske polovice. Majke ti, mislila je, ko zna o šta se on sve trlja.

Onu večer, malo prije neobičnog događaja s laktom, bili su na nekom piru, vruće je bilo, pršut je bio malo čudnog okusa, ali šteta ga je bilo baciti. To popodne, Vatro je nešto bezveze lagao ocu, Magdu su uhvatili grčevi, dobila je visoku temperaturu, sjedila na zahodu do ponoći i onda odlučila pozvati hitnu jer se prepala da neće dočekati jutro. Doktor i vozač jedva su je odnijeli niza stepenice, legla je u kombi i nadala se da je iz nje izišlo sve što je imalo izići jer bi joj bilo stvarno neugodno da se sad uneredi ispred ta dva krasna čovjeka. Onaj više obrazovani pred jutro joj je objasnio da se negdje u pršutna vlakna zavukla jedna majušna bakterijica, vjerojatno ju je kakva mušica s nekog fecesa donijela, shigella se zove. Bakterija, ne mušica. A ona sad ima bacilarnu dizenteriju. Magda, ne mušica. Dobila je nešto protiv boli, nešto protiv bakterija, i papir, stotu kopiju dijete, kojeg su na zaraznom odjelu dijelili kao letke za popuste. Čaj bez šećera, juha od mrkvice, rižina sluz, tople, nemasne juhe. Za koji dan meko kuhana jaja, nemasno meso, sitno sjeckano, svježi sir, dvopek, dinstana riža i jogurt. A kad kakica malo otvrdne, tako je rekao doktor, može se ubaciti i koji teleći odrezak. Bez graha, bez kupusa, bez repe, još neko vrijeme. Tada je nazvala mamu, nije ju htjela gnjaviti u noći.

—Maco moja, maleno moje, zašto me nisi odmah zva-la, kuhat će majka, boli li te mišu moj, sve će to bit u redu.

Magda je plakala, tako majke djeluju na ljude. Isplakala je i onoga što bi trebala biti sretna s njim i onoga s kojim je htjela biti sretna, isplakala je grejp, kupus i banane, pašticadu od vepra i lovačku platu. Majka je dolazila mjesec dana, jedva ju je nagovorila da jede.

—Moraš malo, srce, makar na silu.

Jedno joj je jutro pidžama sama spala s bokova.

—Bože šta nekvalitetno rade ove lastike, ne možeš pola godine imat iste gaće.

—Da vidi mater.

Majka se sagnula, uzela lastik, malo ga rastegnula, a kad je pogledala gore vidjela je rupu između Magdinih butina.

—A dušo moja, pa ti si lipo propala, ja bi da ti opet odeš kod doktora.

Obukla je neku haljinu, lamatala joj je oko tijela više no inače, butine su joj se dodirivale samo malo, samo pri vrhu, a dolje, do koljena, tamo gdje se nekad odvijalo trenje, zjapio je prostor. Trinaest kilograma u mjesec dana. Plus onih petnaest, odnosno minus.

—Vidiš, dobro je imat koje kilo viška za crne dane. Neko čuva lovu za bolest, a ja sam štedila kile.

Tako se Magda opet počela smijati i udala se za nekog tipa koji je jeo male obroke tri puta dnevno, kao u zatvoru, kao u bolnici, kao u samostanu.