Sad kad je stigla vizita, više ne mogu žmiriti, gledam pred sebe i svako malo u kadar mi ulaze studenti i njihova profesorica. Pozorno me promatraju, mladić je nešto odvažniji, ujedno i manje fasciniran. Profesorica koja na odjel dolazi jednom tjedno vodi novu turu, samo joj nedostaje crveni kišobran. Obilazak zaustavljaju na nekoliko koraka od mene, uviđavno, kao da ih neću čuti ili kao da se nisam pretplatila na edukativni sadržaj. „Ovo je zaista rijetko, pričala sam vam, sindrom zaključane osobe ili locked-in syndrome. Prepoznato je kao trajno vegetativno stanje koje se razvija nakon traumatske ozljede mozga. Obično nastaje kao posljedica krvarenja u ponsu ili ishemijskog inzulta koji poremećuje i oštećuje moždane centre koji posreduju horizontalni pogled.” Tada se kratko zaustavi, priđe mi i povuče plahtu naviše, prema mojim grudima. Neko me vrijeme promatra, a onda se ponovo odmakne od kreveta i nastavi konspirativnije: „Bolesnici imaju očuvane kognitivne funkcije i budni su te otvaraju oči, a imaju i očuvane cikluse budnost-spavanje. Ne mogu pomicati donji dio lica, žvakati, gutati, govoriti, disati ni pomicati udove. Mogući su vertikalni pokreti očima; mogu otvarati i zatvarati oči te trepnuti određeni broj puta kako bi odgovorili na pitanje. Dijagnoza je primarno klinička. Magnetska mozga pomaže kod traganja za uzrokom i pokazuje promjene tijekom vremena. EEG pokazuje normalan nalaz u budnom stanju te normalne faze spavanja.” Sve troje zuri u mene, namjerno ne trepćem, trsim se iz petnih žila da ne pomisle kako komuniciram s njima. Mirna sam i staklena, možda sam i umrla, možda će studenti umrijeti, možda će njega pregaziti auto. Profesorica otvara vrata, pušta njih ispred sebe, klompe stružu po linoleumu, a ona nastavlja slobodno, stručno, uzbuđeno zbog rijetkog dragulja koji je zatvorila u sobicu do idućeg puta [ . . . ] Njezin glas gubi se u daljini, smjenjuje ga otkucaj sata na zidu preko puta mog kreveta, deset je, tek, utorak, tek.
Ti već stojiš na Glavnom željezničkom kolodvoru, iako ti do bolnice treba samo petnaestak minuta, dolaziš pola sata ranije, nikad ne znaš zakasniti. Ulaziš u prigradski
vlak, sjedaš preko puta neke žene, uglavnom žene, muškarci te i dalje plaše, gledaš njezino lice, odjeću, način na koji drži torbu i sve ti je jasno. Koliko strepi od povratka kući, kako joj izgleda muž, ima li djecu. Je li tužna, plitka ili ravnodušna. Oduvijek ti je bilo jasno, moralo ti je biti kako bi preživio, od najranije dobi bio si prisiljen studirati ljudsku prirodu. Probijao si se kroz labirint tuđih očekivanja, raspoloženja i hirova kako bi prošao što neopaženiji, a kada to nije bilo moguće, prilagođavao bi se do vlastitog dokinuća, do unutarnjeg umiranja. Mene su ushićivale tvoje mukom stečene vještine i onda smo se znali igrati dijagnoza, najčešće dok smo putovali javnim prijevozom, pričao si mi priče o ljudima koji su sjedili oko nas. Jednom si mi u vlaku, iako mi se činilo da taj put to radiš neodlučno, pokazao glavom na mladića koji je sjedio dijagonalno preko puta nas. Kimnuvši u njegovu smjeru samo si izustio: „To mi je kolega”, s nekom toplinom, ali i mrvicom prezira u glasu, i ja sam ponekad znala primijetiti nešto duboko skriveno. Mladić na kojeg si pokazao bio je u ranim dvadesetima i, iako malo sitniji, izgledao je kao i svi mladići na ovoj strani svijeta, obično i nezanimljivo, kratko ošišan, obučen u širu košulju kratkih rukava, traperice, s tenisicama na nogama. „Kako znaš?” pitala sam iznenađeno. „Po pokretu ruke”, rekao si. I dalje nisam razumjela, a onda sam vidjela kako se prstima hvata za majicu i odmiče je od predjela trbuha, kao da mu je vruće, a nije, još se mrvicu pogrbi u leđima, ogleda se oko sebe i tom specifičnom kretnjom uništi svaku mogućnost ispunjenog prostora između grudi i ravne plohe majice. „Tako, to svi rade.”
Znao si bolje od bilo koga što znači koji pokret, kuda vodi nečije odmjeravanje, kako izgleda korak mladića obrijane glave u parku kad dolaze po cigaretu, a kako kada dolaze po tebe. To su bili davni prošli dani o kojima sam znala malo, gotovo ništa, o kojima si pričao kad si, kao možda i danas, odlazio vlakom u bolnicu. Iako za to više ne postoji nikakav razlog, znam da još uvijek putuješ nevidljiv, kao zaogrnut nekim čarobnim plaštom, najčešće s tamnim naočalama. Mada, tebe je teško ne zapaziti – lijepog, uskog, gotovo aristokratskog lica, tamnih krupnih očiju, markantnih uvijenih obrva, svijetle kože i sjajne linije boli po sredini čela, kao kad se koncentriraš, linije koja se lako zamijeni za vedrinu i nešto vragolasto, kad razvučeš jedan kut usana u osmijeh. Sa svojih trideset, vitak i zgodan na onaj mačevalački, starinski način, izgledaš tek nešto mlađe, lagano i melankolično u isto vrijeme, spajajući krajnosti iz kojih uvijek nastaje ono što ljudi često ne znaju opisati, a nazivaju ljepotom. To što si toliko lijep, tek sam kasnije shvatila, moralo te je učiniti posebnim plijenom za ostatak ljudske vrste. Aura zbunjenosti koja je titrala oko tebe dok još nisi izronio iz sebe u posljednjem periodu našeg zajedničkog života, dok nisi svoje tijelo prilagodio dječaku koji je dvadesetak godina čučao u najsvjetlijem mraku tvoje duše, na ljude je uglavnom djelovala dvojako. Prve je privlačila u ključu egzotičnosti, one bezopasne, ali napaljive, kao kad stoje ispred kaveza veličanstvenoga bengalskog tigra u zoološkom vrtu i znaju da im se ništa neće dogoditi pa se mogu iz svoje povišene pozicije poigravati s nečim nepoznatim, potencijalno opasnim, i što je najvažnije, mogu prestati kad god požele. Ti se ne računaš. Tigar se ne računa. Kavez se ne računa. Poneki su, podvrsta ove skupine, poznanstvo s tobom nosili kao orden na reveru, pokazivali te manje naprednim prijateljima, podižući sebi važnost u društvu. Družeći se s tobom zapravo su odlučili pokloniti samima sebi sliku dobrotvora, držeći tebe dragim maloumnikom koji će znati pokazati zahvalnost. Također i oni mogu prestati kad požele. Ti se, ponovo, ne računaš. One druge, po tebe čak manje opasne, ali potencijalno agresivnije, tvoja je aura razjarivala, samo jedan pogled na tebe koji bi im slučajno pružio uvid u kompleksnost tvog bića bio je dovoljan da u njima izazove gađenje i paniku. Sama činjenica tvog postojanja uništavala je sliku njihova skučenog svijeta u kojem ne postoji i ne preživljava ništa što nije slično njima, naprotiv, svijet postoji samo ako im je istovjetan. Tebe su se bojali kao božjeg gnjeva, kao kazne koja dolazi u obliku bolesti, kao svog kraja, i napravili bi sve da te unište. No, i to je sada dio prošlosti, pogledi su danas prema tebi blagonakloni iako svoj štit još uvijek nosiš, nosiš i tragove na duši dok silaziš s perona u pothodnik i hodaš prema psihijatrijskoj bolnici Vrapče. Lijep je onaj drvored i klupe koje su naslagane uz stazu, ima nešto smirujuće u tom pješačenju prema uvijek otvorenoj željeznoj kapiji ustanove za liječenje različitih psihijatrijskih poremećaja.
Mada, prvi put kada smo ondje išli zajedno, ja sam cijelim putem plakala. Držao si me za ruku i gotovo vukao prema zgradi, moji koraci su bili olovni i iz sveg srca sam htjela pobjeći, ali nekako sam se držala tebe. Bilo me sram moje slabosti, bilo me strah svega, čak i onih olupina na klupama i samo sam mislila na mamu. Što bi ona rekla da me sad vidi, što bi rekla da zna koju tajnu skrivam. Ti si šutio i vukao me, ne znam kako si izdržavao sve to, i ta upornost me uvijek pobjeđivala, ali kad smo stigli pred vrata ordinacije, nekako sam se smirila. Ubrzo je van izašla sitna žena kratke plave kose i blagih svijetlih očiju. Kratko nas je pozdravila, zamolivši da pričekamo još malo dok završi sa studentima. To me ponovo rasplakalo. Ne znam što točno, osim možda da će studenti pričati o nama. Izašli smo van držeći u rukama cigarete mokre i ljepljive od sline i suza. [ . . . ]
Ne znam sjetiš li se toga dok stojiš u čekaonici, vjerujem da ti Irena sada odmah otvara vrata, znate se već nekoliko godina i iako se duže vrijeme niste viđali, možda te je moja zaključanost ponovo odvela k njoj. „Kako si?” pita te. Ti šutiš. Ona ispunjava prazninu. „Jesi li bio kod nje?” blago, ali nimalo patetično odmah prelazi na stvar. Takva je ona. I dalje šutiš, samo ovaj put odmahuješ glavom, u smjeru suprotnom od pomicanja mojih očiju. Lijevo, desno, a tjelesna tekućina za oplahivanje rožnica slijeva ti se niz lice. Ali ti si hrabar, pronaći ćeš tu pukotinu kroz koju će iscuriti riječi, baš kao i onoga jutra kad smo konačno ušli u ordinaciju. Tada sam prvi put čula kako govoriš o tome.
„Sjećam se jedne scene koju nisam rekao apsolutno nikad nikome u svom životu. Bio sam dosta mali. Nekih pet, šest godina . . . Bio sam doma s.m i vidio sam tenisku lopticu. I baš me zanimalo kako bi meni inače gaće stajale pa sam si je lijepo stavio u gaće i gledao se kak mi dobro stoji. Sjećam se tog osjećaja i mislim da ga nikad neću zaboraviti, koliko je to bilo dobro. Odjednom je kroz cijelo moje tijelo prošla snaga. Kao da sam dobio glavnu bateriju, ako nas zamislimo kao strojeve. Ili, kao da nemaš centar za ravnotežu i odjednom ga dobiješ. Uglavnom, to je nešto ključno. A nakon toga dolazi sram. Kao i nakon devedeset posto stvari koje radiš i želiš u životu. Tijelo, najgori pakao. Otprilike . . . Sve je dobro dok si mali. Ništa se ne kuži, na moru imaš muške kupaće i sve je dobro. Veliš klincima da te zovu Ivan i nakratko ti je dobro. Ali važno je osvijestiti da ti u toj igri s tim klincima, u tom hodu po plaži, u apsolutno svakom pojavljivanju i djelovanju znaš da si lagao! I onda opet sram jer su te tvoji raskrinkali. Pa onda najgori dio, kad klinci počnu ispitivati, a zašto si rekla da se zoveš Ivan? I sve što si izgradio, to jest ne izgradio, nego sve ono što si dobio samim tim da si prirodan, da si muško, pada u vodu. Iste sekunde toga više nema, i tko si onda ti? I apsolutno nitko to ne razumije, nego te, da bi stvar bila bolja, ispituju idiotskim pitanjima: ‚Pa kaj je bilo, Dora? Pa kaj si tužna? Kak si mogla reći da se zoveš Ivan? O, bože dragi . . . ’ Tad u tebi počinje rasti bijes, ljutnja, tuga, ogromna rupa koja se ne prestaje širiti. Još danas. Na to sve dolazi deda koji je apsolutno netaktičan, neosjetljiv tip koji te podbada tamo gdje najviše boli. Stalno. Sjedimo u sobi i gledamo na RTL-u top-listu deset najčudnijih ljudi na svijetu. ‚Deda, kaj je to hermafrodit?’ pitam ga, a on me pogleda s visine i kaže: ‚Ti.’ Tate nema. Stalno je negdje. Ili radi ili . . . ne sjećam se. Mama je nepobjedivo živčana ili je dobra, ali s prizvukom ‚sad sam dobra za vas’, jer ja sam vam mama i ja vama moram biti dobra i sve ću podrediti vama. I tužna sam. Tu joj se nema što zamjeriti jer stvarno očito nije bila dobra situacija. A i ko bi ga znao . . . znaju samo oni. Sad više ne mogu jer nisam baš dobro.”
Sanjala sam. Probudila me dernjava s hodnika. Opet se svađa sa sestrama. Optužuje ih da su mi ukrale spavaćice, da ležim u poderanim i ispranim, da su nove odnijele sebi doma. Ljuta je i nabusita prema osoblju kad god dođe, ipak, kad se obraća meni, u njezinim očima svjetluca iskra radosti zbog brige koju će mi pružiti, a koju ne mogu odbiti. Vratile smo se na početak, zato jer misli da ne osjećam dodire u potpunosti, dira me kao što se dira dojenče. Kao što se dodiruje one koji su bespomoćni, a kojima se pomaže, pažljivo i duboko bezobzirno. Kao kada se bebe uhvati za prekrižene članke i podigne u zrak da bi im se promijenila pelena, a bebama se iskolače oči. Ista je to okrutnost kao i u njezinom popravljanju moje jadne spavaćice. No da bi došla do mene i popravila me, prvo se treba probiti kroz obruč bijesa spram bolničkog osoblja, spram situacije koja to zahtijeva, spram tragedije koja je nju pogodila. Nepokretna odrasla kći, još samo jedan biser, najsjajniji doduše, na niski nesreća koju ponosno nosi uz svaku odjevnu kombinaciju. Zato gotovo uvijek uplovljava s dernjavom i isukanom sabljom. Povišeni glasovi s hodnika uvlače se u moju moru i izvlače je u stvarnost, na svjetlo dana. Otkada sam u ovom stanju, često sanjam isto, a to nisu snovi o hodanju ili trčanju. Nikada ne sanjam da se krećem, ne vidim se i ne osjećam da pomičem ruke, ne gibam se kroz prostor, svakako ne letim i ne dodirujem ništa. Sanjam da ne mogu govoriti. Netko mi se obraća, traži od mene odgovor, požuruje me, počinje vikati, ja odgovor znam, i znam da ga znam, ali ne mogu ga izgovoriti. Otvaram usta, glasovi zastaju u grkljanu ili se poput kamenja kotrljaju u bunar tišine. Užasnuta sam vlastitom nemoći, ali na rubu tog užasa znam da je to san jer nije moguće da samo tako ostanem bez glasa. Odustajem od borbe i čekam trenutak u kojem ću se probuditi, viknuti, šapnuti, kao naplavinu iz bešumnog mora izvući sebe u zvukovnu dimenziju. Tek tada se budim. Dvostruka prevara zapljusne me do gušenja.
Tako sam često šutjela prije. Mogla sam govoriti, ali nisam htjela, nije mi se dalo objašnjavati, nisam željela trošiti riječi, kažnjavala sam šutnjom. Prešućivala sam, i sa svakom progutanom riječi odmicala se korak dalje od sebe. Moja je šutnja doživjela velike promjene. Prva je bila gotovo dječja i trajala najdulje, zapravo se i nije sastojala od puno tišine. Kada sam govorila, bila sam vješta s riječima, manipulirala sam, veselo sam iskrivljavala istinu, a kada bih se zasitila toga, zamuknula bih i otišla dalje skupa sa svojim glasom. Takva šutnja je prosječna. Uglavnom svi imamo mogućnost da se upalimo i ugasimo kad god poželimo. Zato toliko i brbljamo, glasovima namještamo stvarnost da izgleda onako kako želimo, mijenjamo i prilagođavamo istu priču ovisno o tome kome je pričamo. Upijamo prosječnost od malena, ponavljamo fraze, ne mislimo, samo bljujemo slogove umišljajući im kojekakva značenja. „Nemoj nikada biti osim”, govori mi baka dok me vuče za ruku ulicom na putu do predškolskog vrtića. Na repu mi je crvena mašna od svile, oko tankih zglobova nogu čarapice na volane, hodam ukočeno u bijelim lakiranim cipelama da slučajno nešto ne pokvarim u svom izgledu. Vruć je jesenji dan, srce mi lupa u grudima, na nas laje susjedov terijer, zabija se tijelom u žičanu ogradu. „Marš!” baka se u prolazu obrecne na njega, a onda istim povišenim tonom na mene. „Jesi razumjela?” Kimam glavom u kojoj odzvanja „osim” [ . . . ] . . . lijepa sam i ljubazna djevojčica, volim griz s kakaom, pojest ću i špinat, moj život u tom smislu teče neometano. U osnovnoj školi čak ću se i maknuti od Selme koja sjedi na stepenicama hodnika dok mi ostali idemo na vjeronauk, neću je udariti torbom sa šlapama u leđa, poskrivećki ću joj se nekad i osmjehnuti, ali neću biti „osim”. Nemoj biti ni prva ni zadnja, budi u sredini. Jedino se stalno odmičem od brata, on me neprestano izaziva i remeti moje bivanje u skladu sa svijetom, kad god je u mojoj blizini, gleda kako će me natjerati u plač. Njemu baka nikada nije rekla da ne bude „osim” jer za dječake je to dobro, oni se tako uče izboriti za sebe. Pa čak i kad je udari nogom u cjevanicu tako jako da baka glasno jaukne na dvorištu, toliko da izađe susjeda, navečer mi kaže dok me pokriva pernatom dunjom: „Nemoj nikome reći. Nemoj reći mami, to su ti muški.” Puno je šutnje ako se ne želi biti „osim”, ali nad takvom šutnjom nitko se ne snebiva, ona je svojstvena bivanju u sredini, ona nas oblikuje tako da dobro pristajemo. Osim u slučajevima kada ne postoji izbor, kada je tvoje temeljno postojanje „osim”, kada borba da se uklopiš u ikakvu sredinu započinje s obrisima tvog prvog odraza u ogledalu.
Ti si o tome najbolje šutio. Poticala sam te na razgovor, obilazila oko tebe u velikom krugu, ali ništa nije izlazilo. Kao da nije postojao jezik za to. Kad bih se približila, samo bi zatvorio vrata i okrenuo ključ. Bila sam ljubomorna na utorak i Irenu.
„Vratit će ti sve do jedne spavaćice, ništa ti ne brini. Danas mi se činiš dobro.” Govori dok se nadvija nad mene, a ja šutim, ne zato jer ne mogu govoriti, to bi u ovom slučaju bila zabluda, šutim jer ne znam što bih rekla. Zamišljam kako curi sladoled niz tvoje šestogodišnje prste dok sjediš za plastičnim stolom i gledaš u razmočen kornet, dok djeca s plaže gledaju u tebe, ujedinjeni u čuđenju, okupljeni u osudi i poruzi, najčvršćem ljepilu svih ljudskih zajednica. Tu počinje tvoja šutnja. Bojiš se pogledati oko sebe, sram se ukorijenio u tvoju dušu, iako ne znaš ništa jer imaš tek šest, tebi je već sve jasno. Ja, za razliku od tebe, tek sada vidim ljude, njihove trule duše, sad kad ništa ne osjetim i kad ne govorim, gledam je kako me miluje po nepomičnoj ruci dok vadi pakete vlažnih maramica i gura mi ih u vidno polje. Danas mi se čini bolje, puno bolje nego prošli tjedan, nemjerljivo bolje nego prošli mjesec. Razvila je strategiju brige za ovo što se razlijeva po krevetu, gotovo da pjevuši dok slaže kutije, kreme, nove jastučnice. I stalno me dira, moje tijelo koje konačno sluša nju, a ne mene, tijelo, najgori pakao.
