iz knjige Moja ti

Jasna Jasna Žmak

Illustration by Yeow Su Xian

400,000

Pročitala sam nekidan u nekom Barthesovom eseju crticu o nekom plemenu koje, svaki put kad jedan od njegovih članova umre, iz svog jezika izbriše po jednu riječ, stavi je van upotrebe, u znak uspomene. Zamišljala sam članove tog plemena poput nekog hodajućeg rječnika i strašno mi je bila romantična ta ideja da s njihovim životima nestaju i dijelovi jezika, da se umrlih sjećaju preko riječi kojih više nema.

Pomislila sam onda kako bi bilo lijepo da i mi tako nešto počnemo raditi, ne mi Hrvati, nego mi govornici hrvatskog jezika. I ne samo mi, nego i svi ostali govornici svih ostalih jezika svijeta. Pomislila sam kako bi onda možda s riječima postali pažljiviji, kad bismo znali da svaki od nas u sebi nosi jednu riječ iz tog našeg malog jezika, riječ koja će zajedno s njim nestati i više je nitko nikada neće moći ni reći ni napisati. Kada bi znali da iza svake riječi stoji cijeli jedan život, onda bi možda dvaput razmislili prije nego što je kažemo, prije nego što je napišemo.

Ali jedna jednostavna računska operacija bila je dovoljna da me preplaši. Izračunala sam, naime, uz malo surfanja, da bi, da se uhvatimo tako nečega, bilo dovoljno manje od deset godina da iz hrvatskog nestanu sve baš sve riječi. Matematika je zbilja jednostavna: riječi ima oko četiristo tisuća, na godinu nas umre oko pedeset tisuća. Za osam godina ostali bi bez teksta, shvatila sam, i zgrozila se. Iako mi je često dosta riječi, a još češće i previše, svejedno ne želim da nestanu zauvijek, svejedno ih želim i dalje uz sebe.

Glupa ti je računica, rekla si mi kad sam ti iznijela tu svoju teoriju, gdje si uopće pročitala da hrvatski ima četiristo tisuća riječi?, a ja sam ti priznala da Jutarnji možda i nije najpouzdaniji izvor za pitanja koja se tiču jezika. A nije ti palo na pamet da bi više od devedeset posto ljudi onda ostalo bez riječi, ako njih ima četiristo tisuća, a nas četiri milijuna?, pitala si me i ja sam se posramila što se i sama nisam toga sjetila.

Iako mi se ponekad tako čini, Hrvatska ipak nije plemenska zemlja i naša populacija znatno nadmašuje širinu našeg vokabulara. Iako sam se ja već obeshrabrila, ti si produžila dalje s matematičkim operacijama. Ali nije sve izgubljeno, uzviknula si i nastavila, dodaj sleng, dijalekte, anglizme, osobna imena, nadimke, dodaj toponime, sve one riječi koje sam ja izmislila, i broj će riječi biti puno, puno veći, rekla si mi i tako sam na tren odahnula, jer je ispalo da sam, zapravo, sve sasvim krivo izračunala, ispalo je da za moje snatrenje možda ipak ima šanse.

I dok sam ja tako u glavi pokušavala sastaviti neku novu jednadžbu, da provjerim koliko bi u tim novim okolnostima izdržao hrvatski, tebi je na pamet pala puno bolja ideja. Ne bi li bilo puno ljepše da, kad ih se već ukida, po jedna nova riječ i nastane uz svako novorođenče?, pitala si i ja se nisam mogla ne složiti. Da, shvatila sam onda, to bi bilo još romantičnije, da svaka beba sa sobom donese po jednu novu riječ, da se uz svakog čovjeka, nanovo rodi i jezik. Riječi bi se tako reinkarnirale i uvijek bi ih bilo dovoljno u opticaju, nikada ne bi ostali bez njih.

Riječi bi svejedno nestale, ovog si puta rekla ti, sjetivši se da u Hrvatskoj stopa smrtnosti već godinama nadmašuje stopu nataliteta, tako da bi, čak i da nam je fond riječi puno, puno veći, svejedno za nekoliko desetljeća, najviše jedno stoljeće, ponovo ostali bez riječi.

Onda smo se obje zamislile nad sudbinom riječi, nad sudbinom hrvatskog, iako dobro znamo da nijedan jezik, osim tog afričkog, nikada neće tako završiti, da je sve to bila samo moja suluda ideja inspirirana običajima nekog plemena koje je vjerojatno već i nestalo, jednako kao i sve njihove riječi. U tom sam trenutku shvatila da mi ta ideja zaparvo i nije toliko romantična, shvatila sam da zapravo ne bih voljela da nestane ijedna riječ na svijetu, čak ni one s mog popisa omraženih riječi, čak ni superlativi, mislim da je dobro da i sve te riječi koje zapravo ne volim nastave postojati, jer ako će nas išta spasiti od propasti onda su to baš riječi.

Moj si unutarnji monolog dovršila ti rekavši da ti je od tog Barthesovog puno draži scenarij iz Fahrenheita, a ja sam u trenu odmah ponovo počela smišljati koja bih, da mogu birati, knjiga bila, sretna što će sa mnom i u meni živjeti ne samo jedna, nego beskonačno mnogo riječi.

Read the English translation

Listen to the original read by the author:

In a sea of serious-minded Balkan fiction transfixed by the twentieth century, Jasna Jasna Žmak’s 2015 debut Moja ti (My Dear You) is a breath of fresh air and a sorely needed spot of lightness to balance ubiquitous narratives of queer trauma in contemporary literature. But as they enter the labyrinth of discourses between the narrator and her lover (the eponymous “dear you”), readers are unmoored from a linear narrative. Metafictional maneuvering surfaces and the seemingly stable borders of the Croatian language are blurred by anglicisms, imagined words, the Cyrillic alphabet, and even performative, drag-like usage of grammatical gender, which, to paraphrase Judith Butler, is always already gender and sex. I was attracted to My Dear You, whose queerness is teasingly never arrested in the form of a direct enunciation, for its breezy romance and knotty linguistic experimentation with the Croatian language. Its brief vignettes and conversational style conceal—like a Trojan horse—how difficult it is to translate, at least into English, grammatical gender or other features (like the mixing of Cyrillic script and Ekavian dialect with Latin and Ijekavian) that affect the texture of the original in a meaningful way, but are otherwise erased in translation. For the narrator, these games smuggle language away from its prescriptivist misuse in service of nationalist purposes. In fact, Žmak’s work predates the Declaration on the Common Language—which opposed the fragmentation of Serbo-Croatian into four national languages after Yugoslavia’s dissolution—by two years.

“400,000” is representative of the collection in its tone, pop culture literacy, and the push and pull of langue and parole. The conceit is simple: what if one word was lost every time a speaker of a language dies? Žmak short-circuits the false homology between “we, Croats” and “we, speakers of the Croatian language” (“ne mi Hrvati, nego mi govornici hrvatskog jezika”), but still manages to find significant attachment to the language one speaks as a relationship of coexistence, not ownership. However, the inevitable result of this subtractive mourning—to be without words—is too much to bear. The story ends on a hopeful note as the narrator decides that, like Ray Bradbury’s “Book People,” she would rather keep language alive and close by her side. I hope the reader in English will enjoy reading this story the way I have as a translator: read aloud, to their own “dear you.”

Jasna Jasna Žmak is a writer and dramaturg from Zagreb, Croatia. She teaches performance dramaturgy at the Academy of Dramatic Art of the University of Zagreb. She has published a book of prose, Moja ti (My Dear You; Profil, 2015), and a book of essays, One stvari: eseji o ženskoj seksualnosti (Dirty Words: Essays on Female Sexuality; Fraktura, 2020), among other dramatic and academic works. Her works have been translated into English, Polish, Slovenian, and Macedonian, and published widely in regional magazines and short story collections. She loves playing around with language and believes intersectional feminism is the future.

Samantha Farmer is a translator from Austin, Texas. They are currently a doctoral student in the Department of Slavic Languages and Literatures at the University of Michigan focusing on the intersections of Balkan and American literature, critical pedagogy, translation, queer studies, and librarianship. Their translations have been or will be published in TROIKA and Zenithism (1921–1927): A Yugoslav Avant-Garde Anthology (forthcoming from Academic Studies Press in 2022).