Gotovo da imam osjećaj kao da se vraćam kući. Svake godine sve nas više odlazi u dom, onda se petkom vraća čitava horda, a babe stoje načičkane oko recepcije, umotane u crne marame kao ptice na žici i nadgledaju bučni dolazak. Mama je gore u sobi, spremna čeka da opere dvije torbe veša na ruke, ujutro dolazi i brat. Klinci se love po hodnicima, pijanci sjede za šankom, još je rano, čeka ih naporna večer, puno je vremena prošlo i još će mnogo proći. Babe i dede umiru, umiru i neki mlađi, puni se seosko groblje. Rađaju se i nova djeca i nitko nikada neće moći izbrisati da su rođeni Kumrovčani, ima ih sve više da nadomjeste one kojih nema. Možda je netko i zaboravio da su nas smjestili ovdje i tko zna koliko će još ovakav život nesmetano teći. Lijepo je biti kod kuće. – Pa gdje si ti dosad? – napad počinje s vrata, kako da se obranim, imala sam školu ujutro, ali nije mi se dalo dolaziti ranije, čekala sam druge da idemo zajedno. – A ja čekam tebe, čekam te cijeli tjedan. Skoro svaki dan idem raditi, a onda dolazim u ovu sobu, sama. Liježem sama, budim se sama i stalno mislim na vas, kako ste i kad ćete doći. – Razumijem je, tako sam se i ja osjećala prvo vrijeme. Onda sam upoznala neke ljude i neka mjesta, a ona koja ne poznajem volim još više, volim biti sama u Zagrebu. – Ma raska me upisala na japanski, da nemam previše slobodnog vremena, a to je petkom popodne, pa ne stignem na onaj bus u tri. – Šta ona ima tebe upisivati, kao da ti nemaš druge obaveze i svoju obitelj? – ljuti se mama. – Ona valjda tako misli– govorim pomirljivim tonom, počinjem muljati, malo me strah toga, a malo mi je dobro. – Jesi mi oprala onu vestu što sam zadnji put ostavila? – to me zapravo zanima jer večeras želim izaći, jer mi se Igor nije javio dva tjedna. Samo je jednom zvao u dom još prije desetak dana, a prošli vikend nije bio u disku. Ne znam što to znači i ne znam jesmo li još zajedno, ali znam da večeras moram biti tamo. – Jesam, oprala sam, zašto pitaš? – Pa mislila sam je večeras obući – govorim tiše. – Molim? Večeras si mislila izaći? Pa daj, stvarno, jel’ ne možeš jednu večer provesti kod kuće? – djeluje stvarno razočarano, a onda se naglo zaustavi i kaže. – Idi, idi kud hoćeš, ionako svatko živi svoj život.
Malo mi je žao nje, dođe mi da ostanem u sobi, ali ipak izlazim, nešto me tjera. Okupljamo se na recepciji, to je sad već postao ritual, nismo se vidjele pet dana i toliko toga si imamo ispričati. Ali sve one su zajedno u domu, i Marina i njezina sestra koja nas već pomalo shvaća ozbiljno, i Božana i Vesna, pa sad samo nastavljaju tamo gdje su stale, a ja nisam sigurna da uvijek znam o čemu se radi. Idemo prvo popiti piće kod Kopitara, tako smo nazvale jedini kafić u koji se može otići, a onda u Oazu. Tamo smo već face. Večeras je tu i Klopošica, ali zapravo je više tako ne zovemo, nekako smo prema njoj postali drugačiji. Ona inače nikad ne izlazi, ali otkad ju je Tićo ostavio, sestra i njezin dugogodišnji zaručnik ponekad ju povedu sa sobom da malo izađe iz sobe. Tićo i ona su isto bili zaručeni, ali već drugi tjedan kad sam se vratila iz doma, saznala sam da više nisu zajedno. On je sada s nekom starijom ženom koja ima i sina, a očajne su i njegova mama i Nataša. Skoro svi su tu, naručujemo bambuse, a Marina i njezina sestra objavljuju da večeras časte. Uskoro saznajemo i zašto. Odlaze. Dobili su stan u Osijeku i sele se nakon prvog polugodišta. Grlimo se i ljubimo, ali to nije sve. Iako odlaze tek za mjesec dana, već sad znam da će to doći i da će nas biti još jedna manje. Već su otišle mala Ivana u Vinkovce, Jelena i njezin brat u Zagreb, a uskoro odlaze Željka i njezina mama. Pokušavam zamisliti kakav će život biti bez svih njih kada ostanemo sami. Iskapim do kraja i kažem: – Idemo! Vrijeme je da se krene! – Do Oaze ima možda stotinjak metara, ali mi se vučemo, pjevamo i posrćemo, glupiramo se. Srce mi udara, kao da me netko udario nogom u trbuh i izbio zrak.
Vidjet ću ga, ubrzo. Unutra je gužva, još je rano za plesanje pa bolje da naručimo piće i pričekamo bolje stvari. Sve je puno dima i mraka, ali ja dobro vidim, primjećujem svako komešanje visoko metar osamdeset, ja sam senzor za dugu plavu kosu, za lijepo lice, za usne bez kojih moj život ne vrijedi ništa. Nikog takvog nema na vidiku, već treći put odlazim do zahoda, uskoro će ponoć, ljudi je sve više, dima je sve više, ali moje uzbuđenje opada, samo sam tužnija. Vraćam se prema podiju, a za šankom sjede Ivan i Miro, vjerojatno pijani, ali oni više ne izgledaju pijani čak i kad jesu, to je valjda stvar treninga. – Šta je, gimnazijalci se više ne druže s nama? – dobacuje Miro, a ja mu vraćam: – Pa nismo se mi nikada ni družili. – Naručuju mi bambus, kucamo se. – Nisi valjda još uvijek s onim Zagorcem? – pita me Ivan i ne čekajući da odgovorim dodaje. – Najgore mi je kad se naše cure spetljaju s tim idiotima. Što ti imaš s njim raditi. Vidi ga kakav je, ne znaš jel’ muško ili žensko! Pogledaj na što sliči. – Vidim da Ivan i gleda u nešto dok ga opisuje, a onda shvatim da gleda u njega, Igora, koji stoji na ulazu i razgovara s prijateljem. Gledam ga, srce mi tuče kao ludo, ipak je došao, tako sam sretna. Čini mi se da me ugledao, ali još stoji tamo, a onda krenu prema šanku i zaustave se dva-tri mjesta od nas. Sada mi je već jasno, nije moguće da me nije primijetio, moguće je jedino da me ne želi vidjeti pa se i ja pretvaram, više se ne poznamo.
To sam nekako cijelo vrijeme slutila da će se dogoditi. Nema razloga, ništa nisam krivo napravila, sve je išlo kako treba i onda, jednostavno se raspalo. Tako predvidivo, kao i sve druge stvari u mom životu koje su se dogodile bez ikakva razloga. Dobro, Srbi su itekako pomogli, ali pravi razlog, recite mi, koji je? Ivan odmah primjećuje da ne komuniciramo, pa ozaren kaže: – Hvala Bogu da si ga se riješila, daj još jedan bambus da nazdravimo. – Ceri se, a ja samo kimam, smješkam se i iskapim do kraja, na eks.
Treba mi zraka, moram izaći, ne želim više biti ovdje, drugi ljudi me ne zanimaju, zanima me samo da dođem kući i legnem u svoj krevet. Kući, mislim, tamo gdje je mama. Na putu do izlaza moram proći pored njega i gledam ga, gledam ga jako i duboko, a on me samo okrzne pogledom kao da me ne poznaje, kao da još prije nekoliko dana nije držao ruku ispod moje majice. Svježi zrak mi puni pluća i u isto vrijeme sudara se s nečim u meni što želi van, mučnina se penje do grla, ali tu ostaje i guši me. Nikad još nisam toliko popila, uvijek sam se pretvarala kao da sam malo pijana da ispadnem frajerica, ali ovo je izgleda zapravo. Jedva doteturam do klupice i sjednem. Zanima me koliko će ovo trajati, ali ne mogu misliti, u glavi mi se vrti, da barem mogu povratiti. Ne mogu ovakva u sobu, kiselina mi pali grlo, pa se vraća nazad i tako stalno, ne znam može li se od ovog umrijeti, valjda ne može, ali se ipak tako osjećam. Nazirem da mi netko prilazi, ali još ne razabirem tko, a kad mi se učini da me doziva, mlaz rigotine neočekivano izleti iz mene i prolije mi se po nogama, po klupici, po kosi. Ne mogu se usredotočiti na to što se događa oko mene, ali čujem panične uzvike: – Isuse, pa to si ti! Tražimo te već pola sata. Ti si se napila! – Kao da ne znam, najradije bih odgovorila Marini, ali ne mogu pričati jer se bojim da ću opet povratiti, samo je gledam. Napokon smognem snage pa kažem: – Ne mogu ovakva pred staru. – Jebote, jesi se razbila – konstatira njezina sestra. Kimam glavom, šta to smrdi, to smrdi moja kosa, fuj. – Jel’ možeš hodat? – pita Marina. Bit će dovoljno da odmahnem glavom. Njih dvije se nešto dogovaraju, a onda sestra odlazi do telefonske govornice. Marina me gladi po leđima s najudaljenije moguće točke. Sjedim već cijelo stoljeće na ovoj klupi, mama će me ubiti, ali život mi je ionako sranje pa nema veze. Nakon stoljeća i pol približava nam se bijeli auto, takav vozi Marinin tata pa mi polako (misao putuje do mozga dvadeset godina) postaje jasno da su ga zvale da dođe po nas.
Prvi put u životu poželjela sam umrijeti od srama kad sam komšinici Branki s balkona iz čiste zabave bacala zemlju na glavu, a ona se popela, ušla u stan i zatekla me s grumenom u ruci. Inače su me svi znali po iznimnoj pristojnosti i lijepom ponašanju. Sad je bilo drugi put, ali sram je bio još jači. Kad je izašao iz auta, prvo me pozorno gledao, a ja sam spustila bradu što sam niže mogla. Onda je malo vrtio glavom, uzdahnuo i približio mi se. Pogledao me u oči i rekao. – Ajde, samo polako, idemo sad popiti jednu kavu. – To je bilo zadnje što sam pomislila da će reći, noge su mi se tresle i bilo me strah, ali kad je to izgovorio, a učinilo mi se da se još i blago nasmiješio, klonula sam. Uhvatio me oko struka, a ja sam mu se objesila oko vrata, postala on, prepustila se i zaboravila na sebe. Gotovo me dignuo, bio je jak, glava mi je počivala na njegovu ramenu. Ja sam tako mala, znam samo tepati i držat se za tatinu ruku. Idu mi suze, ali baš me briga, pijana sam, a kad si pijan, možeš raditi što hoćeš. – Sve je u redu – kaže mi tiho, misli da plačem jer me sram, ali više nije. Plačem jer me drži tata. Tata. – Tatice, tatice, šta si mi donio? – Auto se još nije ni zaustavio na parkiralištu ispred zgrade, ali to je on, maslinasto zeleni yugo, kupili smo ga nedavno. To je i najljepši auto kojeg sam ikada vidjela osim stričevog mercedesa. Tata izlazi iz auta, a ja mu trčim u zagrljaj, on me diže visoko i kaže: – Tko je moj potkožnjak? – Ja, ja, šta imaš za potkožnjaka? – brzo odgovaram i pitam. Tata uvijek ima sitniša u džepu, to je ono što je zaradio kao tringelt u noćnoj smjeni šefa sale hotela. – Evo ti za sladoled! – daje mi novčiće u ruku, a ja trčim nazad pred zgradu, tamo moje prijateljice igraju gume. Tko je sad na redu, bim bam bus, a moj tata se stvori meni iza leđa i pruži ruku među naše, kao da igra s nama i pokaže šipak. Djevojčice se smiju, a kada on ode gore, Darija, zadivljena njegovom šalom kaže: – Ti imaš tak super tatu! – Jako sam važna jer su to primijetili i drugi.
Marinin tata pali auto i mi krećemo. Naš auto je nov. Stoji kod babe i dede na dvorištu, upravo smo ga oprali, a onda sam ga ja uglancala krpicom od jelenje kože. Zapravo, tek njegov donji dio, jer sam još dosta mala pa ne mogu dohvatiti prozore ili krov. Kad smo gotovi, tata otvori sva vrata da se auto zrači, a ja pitam mogu li malo sjesti za volan i igrati se. Kočnica je povučena, ključevi su izvađeni, tata me pusti, kad ga molim, uvijek mi sve pusti. Odrasli sjede na dvorištu, jedu lubenice, brat krivuda između njih na svom poniju, a ja vozim auto. Pritišćem sve gumbe koje mogu doseći, govorim an an, a na pritisak jednog otvara se mala ladica. Unutra su neki bomboni, ne, tablete, ili su to možda bomboni jer su mali i ružičasti, moja omiljena boja. Tablete znam da ne smijem, ali probat ću samo jedan, malo liznut, tablete su uvijek gorke, nitko neće primijetiti. Ovo je slatkasto, ne baš sasvim slatko, ali nije ni gorko pa u sebe trpam jednu za drugom, sve dok srebrna folija s rupicama ne ostane prazna. To bi mi mogao biti neki hotel za mrave ili tako nešto, ali kad se malo odmorim, tako mi se spava. Odjednom svi nešto viču, tata me drži u naručju kao kad se vraćamo navečer iz gostiju samo što mi govori: – Nemoj spavat, nemoj spavat! – valjda sam putem zaspala, ali nismo kod kuće. Nešto mi čudno miriši kao da je bolnica i onda vidim da jest, više me tata ne drži nego ležim na velikom bijelom krevetu na kotačiće, voze me, ali on je tu. Oči su mu tako velike dok nestaje iza bijelih vrata, a ja čujem nepoznat glas koji kaže: – Sad će te malo boljeti pupa. – To uopće nije malo, ja bi tatu, vičem, on ulazi unutra. – Bolje da niste tu – čujem. – Nisam bio kad sam trebao – kaže tata. Ruka mi je tako malena, jer je drže dvije velike, tatine. Opet se budim, sad sam već u svom krevetu, mama me mazi i kaže: – Baš si nas uplašila, nemoj više nikad to napraviti. Popila si tatine tablete za sinuse i morali su ti doktori to izvaditi iz pupe. – Ja sam mislila da su to bomboni. A hoćemo li ipak ići na Štrand? – pitam. – Hoćemo – kaže mama – ići će ti i Željka. – Moje veselje je beskrajno, ne samo da idemo na kupanje, nego idemo svi.
*
Nedjeljom tata odlazi na prozivku. Mama se zbog toga malo ljuti jer ponekad kasni na ručak, a ponekad dođe malo nakresan. To pričaju ona i Željkina mama između sebe, jer na prozivki je i čika Brko. Kada se vrati, uvijek je dobro raspoložen, obično dođu njih dvojica zajedno pa se glupiraju i pričaju viceve. Meni je to zanimljivo, pokušavam ih zapamtiti pa onda poslije prepričavati, jer znam da ih to nasmijava. Neki dan, kad je bio čika Grgo, ja sam stala na stolicu, mahala rukom i vikala: – Neće Šiptar u mojoj kući biti gazda! – iako nemam pojma što to znači jednako kao ni tatin vic koji sam poslije prepričala. – Šta je to: ima tisuću zuba, a dva jaja? Morski pas. A šta je to ima tisuću jaja, a dva zuba? Obrana mjesne zajednice Vukovar. Ha ha ha! – Oni se valjaju od smijeha i govore: – Ti ćeš biti glumica!
Puno se stvari događa na dvorištu babine kuće. Ljeti, kada dođe stric, tamo se jede, pije, prave se planovi, tamo se živi. – Ajmo sad – kaže stric – stanite tamo ispred kapije, slikat ćemo se. Jednu, samo mi, muški. – Stanu u red, deda, stric, tata i brat, stričeva žena će slikati. Ja sjedim na stepenicama kuće i lupkam po betonu svojim novim puma tenisicama, takve nema nitko, donio mi ih je tata kad se vraćao iz Njemačke. Stričeva žena se već treći put okreće prema meni i samo me gleda, nekako hladno i odrješito, valjda je ometam dok namješta polaroid. To sam ovo ljeto prvi put vidjela, da slika tako odmah izlazi iz aparata, ali neću ni pitati, sumnjam da bi mi ga malo dali. Muški se još namještaju, a stričeva žena se odjednom okrene prema meni i vikne: – Bitte! – Odmah se uozbiljim i već osjetim kako mi se brada počinje tresti, mrzim to, ali događa se uvijek kad netko viče na mene. Pogledom tražim tatu, a kad ga uhvatim, vidim da i on gleda mene pa mi kaže: – Perka, dolazi ovamo! – Mislim da će me grditi, već znam da ću se rasplakati, a on me samo privuče uz sebe i kaže: – Tu stani, ispred mene. – Miluje me po kosi i dobaci u zrak, nikome određeno: – Pa na njoj se vidi da je naša! – Aparat škljocne, a ja zauvijek ostanem ispred njega, s njegovom rukom koja me štiti i gledam drsko u ženu iza polaroida, meni nitko ništa ne može. Fotografija je ubrzo gotova i onda se seli na stolić u hodniku pokraj telefona, a kasnije dobije i okvir. Tamo ostaje sve do trenutka u kojem jedan četnik ulazi u kuću nakon što je zaklao dedu i kaže: – Oću da mi nađete i ostale s ove slike. Ima da svi završe ko deda.
Sada se sve zamrači. Obično ne idem tamo. Dođem do ruba provalije, osjetim zadah smrti, stojim minutu dvije, a onda pobjegnem nazad. Večeras ću to napraviti, doći ću tamo i ući unutra pa neka me više ne bude. Dok se približavam već čujem riječi: – Lezite dole, lezite dole!! Jebem vam majku ustašku! – On je negdje u sredini, glava mu je u blatu. Još se ne boji, zna da je sada kraj nečemu, ali ne sluti još čemu. Do noćas je bio u gardijskoj uniformi i žutim čizmama, a sada je spalio sve dokumente i obukao bijeli mantil kao i mnogi drugi u bolnici, koji nisu bili ranjenici. Doći će Crveni križ. Ali džabe. Njega svi znaju. On je šef hotelske sale, dobar sa svima, uvijek tamo gdje se pjeva, ako ne može biti najglasniji, onda udari kontru, žila na vratu mu iskoči. Cijeli život je svima radio usluge, radili su i njemu, čovjek s najviše prijatelja nekad i s najmanje sad. Volio je ljude, ali volio je i Hrvatsku, a kad je zagustilo i baba i deda su potpirivali. Oj ti vilo, Ustani bane i tako redom. I on je volio pjevati. Pa oni skupovi, pa novi predsjednik, pa prvo polje bijelo. Nekome je to smetalo, mnogima je smetalo dok su ga gledali kako dignute glave hoda sa svojom lijepom ženom kroz grad i kako mu svi otvaraju vrata. A oni su sad došli na svoje. Bradate zvijeri. Sve su to gledali iz svojih rupa, iz podzemlja i čekali svoj trenutak. E, sad ćeš platiti! Dignuo je glavu iz blata i vidio svog kolegu s posla. Njegovu ženu je vozio na porod usred noći, a ovaj sad stoji kraj oficira i pravi se da ga ne zna. Onda dobije kundakom u glavu i čuje: – Lezi, đubre ustaško! – Dugo leže tako. Zima je na toj hladnoj zemlji, ali to ne osjećaju, osjećaju adrenalin, sada već malo i strah. Pijane horde zla, musave, bradate prikaze voze se na tenkovima kroz grad, pjevaju: – Bit će mesa, klat ćemo Hrvate! – bacaju leševe u Dunav, tamo gdje su nekoć okupali svoju vrelu mladost. To su neke spodobe iz pakla, samo donekle nalikuju na ljude, imaju ruke, noge i udove, ali njima samo kolju, režu i siluju, ne zna se odakle su, neki malo sliče komšijama koje su nas nekad pozivale na slavu. Smiju se svojim pokvarenim zubima, pozdravljaju se, likuju nad osakaćenim truplima, natežu rakiju, ima među njima i žena. Kako? Kako su dospjele ovamo, koji je to bio put? Polako se mrači, dan je kratak, šteta što je zadnji. Iz podruma su izašli poluživi ljudi i bolesna blijeda djeca, oni su sad već na putu prema normalnom svijetu, udaljenom samo nekoliko kilometara.
Sada je došlo vrijeme za raspoređivanje onih što su ostali. Čuje se neko brujanje u daljini, to dolaze autobusi. Logor, tamo se ide. Tako pričaju on i čika Brko očima, jedan do drugog, nitko ih ne čuje. – Ajmo stoko, ulazite unutra! – Stvorio se koridor od bejzbolskih palica, motki, lanaca, kundaka i svih predmeta koji su u stanju tako promijeniti svoju svrhu. – Izvolite gospodo, koji će prvi. – Rukama pokrivaju glavu, udarci pljušte sa svih strana. Razni udarci. Tupi, oni koji raskrvare, izbijaju dah iz pluća, svakakvi. Tu je i gradonačelnik, da sve ide prema protokolu. Neki već i tu padaju, nema ih mnogo, gotovi su, a ostali ih s užasom gledaju. Ne trebaju, oni su se spasili. Napokon, svi su potrpani. Pet autobusa kreće. Kroz noć, teško je razabrati kamo se ide, kroz noć tako punu smrti. Svejedno, okolo je sve ravno, ravno da poludiš, ravnodušno. Ne voze se dugo, ovo nije Srbija, ovo se da prepoznati. Poljoprivredno dobro, Ovčara, radna jedinica kombinata Vupik koja se bavi ratarstvom i tovom svinja. Tu su hangari s velikim metalnim kliznim vratima za poljodjelske strojeve i oruđa, na kojima su i mala vrata za ljude. Male ljude, obične ljude, kao ti i ja. Izvode ih iz autobusa pa proceduru prolaze ponovno. Ajmo, Jovo, nanovo! Raspoređuju ih u hangare, autobus po autobus, ali ne sve. A, ne, ti ne. Izdvajaju desetoricu, oni će biti ručno obrađeni. Ručni rad je uvijek više na cijeni, ovo serijsko, to je lako. Metak u čelo, to može svatko. Ali ručno, e tu se treba potruditi. Treba dati sebe, svoju bit, kreativnost, i o tome će se onda pričati. Strah ga je. Plače. Idu mu suze, ali ne plače na glas, no što vrijedi skrivati, ionako ga nitko ne bi čuo. Svi toliko urliču, zapomažu, deru se, pucnjevi zaglušuju. Tu su i neke kamere. Vjerojatno pokradene, ali to ne umanjuje tehnološki napredak. – U pičku materinu, krepala je baterija, čekaj Mile da promenim drugu. – Mile zaustavlja posao, spušta pištolj uz nogu i čeka novi nalet energije da njegovo slavno djelo pretvori u sliku. – Ajmo bre, pucaj! – Desetorica stoje pred hangarom. Desetorica misle, samo neka bude brzo. Jedan misli na mene. Misli na moju mamu, na mog brata. Opet na mene. Nema tu jasnih misli, teško je uspostaviti tok, samo urlanje, oni udaraju, režu prste, pucaju, probadaju, mi smo dobro, mi smo u Zagrebu, mi smo daleko. Oni kolju. Ručna obrada. Gotovo. Hvala Bogu. Onom koji ostane zadnji, njemu će biti najteže. Čeka ga još devet sati ubijanja, nije to lak posao, morat će nešto u međuvremenu pojesti i popiti, a možda ih to malo i okrijepi, pa budu učinkovitiji. Volim misliti da je bio među prvima. Ali svjesna sam, ovo je američki film u mojoj glavi, ovo je bajka, sapunica, nikada, nikada, koliko god se trudila to neću moći zamisliti. A trudit ću se. Trudit ću se cijeli život. Amen.
Ne stignem vrata za sobom ni zatvoriti, a već me dočeka njezin glasan uzdah. Znam da je živciram jer ne govorim ništa, ne opravdavam se pa čak ni svađam. Na bratovu krevetu je složena posteljina, sigurno je cijelu večer provela sama. Želim se samo zavući pod deku, zaspati i dok to pokušavam prene me njezin glas: – Mora da si se dobro provela kad te tako dugo nije bilo. Neka, samo ti uživaj.
