Idemo!
Na raspustu smo kod djeda i babe već mjesec dana, ja (zovem se Miljan) i moj rođak od strica Danko. Djed nas je svaki dan vodio na pecanje, nakon prženih jaja koja smo donosili iz kokošinjca i kozjeg mlijeka koje je baba cijedila kroz gazu. Naveče bismo se vratili šumom noseći u plastičnim kanticama belke i nekoliko pastrmki koje je djed, kako je običavao da kaže, dobio na mušice. Baba nas je čekala sa prostrtim bijelim stolnjakom i mladim sirom koji smo umakali u med, dok bi kroz koji čas naš ulov zamirisao u kuhinji, cvrčeći u maslinovom ulju i kukuruznom brašnu. Na kraju večere, i nama bi u čaše dosuli po dva prsta vina od kupine, nakon kojih bi se teško dizali i odlazili u krevete.
Odavno je naš raspust počeo da zapada u monotoniju, a svaki dan da sliči k’o jaje jajetu, dok nam jedno poslijepodne djed reče:
E, večeras ćemo da uhvatimo šišmiša.
Danko i ja smo zinuli i jedva promucali:
Šišmiša!? Kako... šišmi..ša?
Polako, polako... Vidjećete - smijao se djed. Hajde sad odmorite, pa u ponoć da ste dole.
Ležeći na dušecima i buljeći u plafon, Danko je govorio da je šišmiš, kada rastegne krila, dugačak oko pola metra.
Gledao sam na televiziji kad ih uhvate u pećini, pa jedan ga drži za lijevo, drugi za desno krilo. A šišmiš počne da skiči i izbacuje zube kao kod vukodlaka.
Ma kakvi pola metra! Najviše ako ima dvadeset centimetara... - protivriječio sam ja.
Najmanje pola metra! Najmanje... - nastavljao je Danko - Djed će sigurno pripremiti ogromnu mrežu da ga uhvati...
Prozori u sobi bili su otvoreni. Slušali smo zrikavce, ćutali i čekali da na ogromnom drvenom satu otkuca ponoć i da sletimo niz stepenice. Kako je noć postajala tamnija, tako se i među naše krevete uvlačila neizvjesnost i strah od životinje čiji je raspon krila u međuvremenu dostigao gotovo cijeli metar. Od sjenki drveća pričinjavale su nam se ogromne buljave oči šišmiša, a u našim glavama mali sjekutići postajali su oštre kljove koje će nam se svakog trenutka zariti u vrat. Iz razmišljanja nas prenu dubok i lijen pokret klatna i začas se nađosmo u dvorištu.
Djed je ogrnuo stari kožnjak, a u rukama nije držao mrežu, već veliku plastičnu desetlitarku u koju je točeno vino. Skinuvši pogled sa kante, okrenuo sam se Danku, a njegove oči kao da su govorile - Eto, vidiš da sam ti rekao...
Slušajte vas dvojica - začuo se odsječan djedov glas. Sada idemo u Jovin klanac. Tu ima najviše šišmiša, skrivaju se u pećini. Kad viknem lezi, da ste legli, je l’ jasno!? Nemoj da se vraćam bez vas!
Nije nam trebalo dvaput govoriti i već smo se probijali kroz šiblje, dok su nam u mrkloj noći pod nogama pucale suve grane. Gledali smo u djedov okovratnik od bijelog krzna kao u jedini orijentir. Poslije dvadesetak minuta zaustavio nas je i prošaputao:
Eno pećine. Nađite dvije grane i gađajte u vrh. Neka budu što deblje.
Okretali smo se, sudarali, pipali po orošenom šiblju i na kraju ipak uspjeli da između kamenja izvučemo dvije podeblje motke. Na prstima smo prišli pećini i odbrojavajući - tri, dva, jedan... hitnuli ih u sami vrh. U sekundi su nas noge vratile do djeda i usplahireno smo, sageti, iščekivali šta će se dogoditi. Ali ništa se nije događalo. Minut, dva... kao godina. I tišina. A onda... kao da se stotine rojeva uskomešalo i odlučilo da nas napadne. Zastrašujući zvuk prosuo se po Jovinom klancu, navukli smo jakne preko glava i zalegli. Činilo nam se da prolijeću hiljade nemani i krešte, želeći da nas unište. Samo smo u jednom trenutku čuli kako je nešto udarilo u plastičnu kantu i djedov kratak uzvik: Aha!, nakon kojeg je uslijedilo:
Ustajte! Ustajte! Bježi! Ustaji! Brže! Bržeeee!
Trčali smo koliko nas je strah nosio, šišmiši su nam zvrndali oko glava, padali smo i strugali noge o stijene, i nakon nizbrdice niz koju smo se stropoštali, čusmo djedove riječi: Dobro je... Stanite... Stanite...
Sva trojica jedva smo dolazili do daha, osjećao sam kako mi srce tuče u grlu, ali šišmišima smo uspjeli da zametnemo trag. Dok nam se znoj slivao niz vratove, pogledali smo ka djedu i začuli nekoliko udaraca iz desetlitarke. Znali smo da ne idemo kući praznih ruku. Djed je izvadio duvankesu, smotao cigar i uz svaki povučeni dim dugačko othuknuo. Ugasio je posljednji žižak istrljavši ga o kamen i laganim korakom krenusmo kući.
Danko i ja zagledali smo povremeno u djedov ulov koji mu se klatio u ruci, ali više nismo čuli udarce.
Djede, možda će se onesvijestiti ako tako mlatiš... - progovorio je Danko.
Haha! Onesvijestiti! Haha! Pa ovo čudovište će sve da nas nadživi! - prolomio se djedov glas kroz šumu.
Kada smo stigli ispred kuće djed je ostavio kanister kod stepenica i pozvao nas do česme. Pritisnuo je mali prekidač koji je visio sa vinove loze i iznad nas je zasjalo blijedo svjetlo. Opet se nasmijao kad nas je vidio poderane i izgrebane i sipao nam je u dlanove po malo deterdženta. Trljali smo, skidali zemlju koja nam se popela skoro do laktova, ispirali, a onda smo ponovo dotrčali do plastične posude. Gledali smo u njene zidove, osluškivali, kad odjednom šišmiš raširi krila i iz sve snage lupi prema nama.
Aaa! - ote nam se i skočismo u stranu.
Djed priđe, podiže desetlitarku i krenu ka podrumu. Laku noć! - prozbori.
Ali djede...!
Spavanje! Kasno je... Ujutro će vas šišmiš čekati. Ja još moram da se izborim sa beštijom...
Znali smo da je djedova posljednja i nezadovoljni smo se vukli uz stepenice. Obukli smo pidžame, pokrili se, a Danko je prvi progovorio. Šapatom.
Šta ako mu pobjegne?
Neće... Izgleda da ih je hvatao i ranije.
Otkud znaš?
Ne znam, ali čini mi se... - rekao sam, a onda nas je ophrvao dubok, dubok san.
Oko sedam sati, kada je baba obično išla da pomuze koze, začuo se tresak kante za mlijeko. Probudio sam Danka, a zatim smo kao opareni sletjeli ispred kuće, jedva čekajući da ugledamo sinoćni ulov. Da ugledamo strašnog, crnog i ogromnog šišmiša!
Ali kakvo razočaranje! U tegli od turšije, koju je djed stavio na drvenu stolicu nasred dvorišta ugledali smo nešto šćućureno, skupljeno, veličine naše šake. Kleknuli smo i posmatrali. Tamo gdje je trebalo da ima oštre i velike zube štrčala je mala njuška, a oči i uši kao da nisu postojale. Tijelo je bilo crno, ali prošarano sivim linijama. A krila, od kojih smo najviše očekivali, da zablješte i svojim rasponom zaklone sunce, kao da su se zalijepila za tijelo. Djed je prišao, uzeo teglu, protresao je, i tek onda vidjesmo da je to majušno, zgureno stvorenje, živo. Udarilo je nekoliko puta u staklo, pokazalo nam škrto krila i opet postalo samo crni smotuljak.
Danko i ja ćutali smo. Jedino što se promijenilo jeste to što nam je svakodnevno u dvorište dolazilo po dvadesetoro djece. Oduševljeno su skakali oko tegle, pitali da li mogu da je otvore, svako je započinjao neku priču u kojoj su šišmiši u najmanju ruku pojeli one koje su napali, a mi smo prisustvo druge djece iskorištavali za nove igre. I tako je naša popularnost u selu trajala dok jednog dana šišmiš izdahnu. Nije više pomagalo što smo tresli teglu, jednostavno, nije davao ni znak života. Djeca su sve rjeđe dolazila, tegla je bila maknuta u ćošak ispod loze, a šišmiša kao da je obavijala paučina.
Jedno poslijepodne, djed nam reče:
Trebalo bi da se riješite beštije. Bacite ga na đubre. Ili dole, niz kamenjar.
Uzeli smo teglu i pošli iza kuće. Bio je to osjećaj u kojem se, uprkos svemu, prepliću ponos zbog posjedovanja nemani i spoznaja da se od nje valja oprostiti. Došli smo do kamenjara i odvrnuo sam poklopac. Zapahnuo me smrad kakav sam osjetio prvi put u životu. Smrad lešine. Čučnuli smo, uzeo sam štap, i počeo da prevrćem šišmiša.
Nije imao vazduha... Zato se smanjio... - počeo je Danko.
Nisam imao šta da kažem, ali odjednom mi je palo na pamet -
’ajde da mu razvučemo krila!
Danko ga je uhvatio za lijevo, ja za desno, i pred očima nam se ukazala savršena tamna mreža sastavljena od milion tankih linija. Savršen, od samog Boga dat, sklad.
Možda smo uhvatili mladunca. Stariji bi sigurno bili... - nastavljao je Danko.
Ej! - uzviknuo sam. Sjećaš se kad smo gledali kod tebe film u kojem ubijaju čudovište?! Kad su ga natjerali na jezero?! Nisu mogli da ga vide dok nisu dobili specijalne nišane za noć... Isto ovako su izgledali!
Podigao sam krilo šišmiša i obojica smo nageli glave gledajući brda i drveće kroz tamne, geometrijski podijeljene i precizne beštijine ruke.
Vau!
Napravićemo nišane! - uzviknuo sam. Štapom sam udario nekoliko puta tamo gdje su krila nicala iz tijela i prelomio ih. Stavili smo po jedno u džep i krenuli nazad, ne obraćajući više pažnju na neman. Sada nas je zaokupio TAJNI ZADATAK!
Sišli smo u podrum, zaključali se i na sto stavili makaze, kliješta, žicu i šišmišova krila. Pored nas su se nalazile drvene puške koje smo donijeli iz grada. Vidjeli smo ih jedno popodne kad smo s očevima šetali i nismo se makli dok nisu izvadili novčanike. Sada smo od žice napravili okvire u obliku kvadrata i u njih pokušavali da ubacimo precizno isječena krila šišmiša.
Uspjeli smo da ih spojimo tankim slojem tutkala i na puškama smo imali prave, kao iz filma izašle, noćne nišane za snajpere. Dogovor je pao da odmah uveče organizujemo akciju. Čim se smrklo, još jednom smo u podrumu razradili plan - Mi smo grupa „Crne svrake“ i počećemo da eleminišemo protivnike postepeno. Od kuće do kuće, od cilja do cilja. Sakrili smo tragove i krenuli.
Svraka 1! Javi se! - povikao je Danko sakriven iza zidića.
Svraka 1 ovdje! Svraka 2 potvrdi lokaciju! - odgovarao sam ushićeno dok sam puzao po zemlji sa puškom.
Vidim ispred sebe dvije mete! Mušakarc, stariji, nosi gumu od automobila. Ispred njega žena. Kod štrika za veš. Odobravam da djeluješ Svraka 1! Prijem! Odobravam!
Prihvatam zadatak! Prijem! Prihvatam! - rekao sam odsječno i nanišanio.
Pogledao sam kroz krilo šišmiša i vidio crnu priliku kroz hiljade sitnih proreza kako se saginje do lavora, uzima deku i prebacuje je preko štrika. Zaškiljio sam, izoštrio zjenicom, i dreknuo: Bam! Bam! Bam! Svraka 2, meta pala! Zatim sam nanišanio muškarca nagetog na gepek stojadina i odlučio da ciljam u glavu. Prislonio sam prst na plastični obarač i kada se ispravio gađao sam direktno u čelo. Bam!
Onda sam preuzeo ulogu izviđača i popeo se na drvo. Primijetio sam gomilu ljudi kod seoske kafane. Bilo ih je kao nikada do sada. Kad smo se privukli dovoljno blizu, rekao sam Danku - Svraka 2, vidiš li onoga u crvenom džemperu? Svraka 1, vidim! Gađaj, odmah! Primljeno Svraka 1!
Bam! Bam! Bam!, padali su ovaj u crvenom džemperu, pa do njega u plavoj košulji, brko koji je sjedio na upaljenom Tomosu i dodavao gas, konobar sa bijelom keceljom koji je obigravao oko njih... Bam! Bam! Bam!
Po našoj procjeni, sredili smo trideset odsto meta u selu, a za sutra smo dogovorili da „odradimo“ seosku čitaonicu, vinograd, Poštu, i, ako stignemo, Željezničku stanicu... Nišani su bili tako dobro postavljeni, da se nisu pomjerili ni milimetar.
Ha! Gotovi su! - skakao je Danko.
Samo mi se čini za konobara da nisam dobro ciljao... - rekao sam.
Nabacili smo drvene puške na ramena i puni samopouzdanja, veliki kao Robokap i sa smirenošću Ramba, krenuli prašnjavim putem.
Mogli bismo da upadnemo i u sljedeće selo... - predlagao je neumorno Danko.
Stigavši pred kuću, pošli smo da sklonimo oružje u podrum, kad ispod loze ugledasmo parkiran stričev auto. Trebalo je da dođe po nas tek za dvadeset dana. Uletjeli smo u trpezariju i vidjeli ga kako sjedi sa babom i djedom, kako ćute. Ustao je, osmjehnuo nam se usiljeno i rekao tiho - Hajde, spremite se, pa idemo.
Niko nije htio da nam objasni šta se događa, a kada smo sišli sa sprata sa torbama i drvenim puškama, baba je briznula u plač, deda nas pomilovao, a stric pokazao prstom da uđemo u kola.
Bio sam bijesan što odlazimo, što nećemo nastaviti naš tajni zadatak. Nerviralo me je i što je stric ćutao, što Danko nije htio ništa da ga pita. Automobil je krenuo. Iz nekog neobjašnjivog bola, zbunjenosti, straha i ljutnje što su nas i djed i baba samo tako pustili, podigao sam pušku, nanišanio kroz zadnje staklo, i gledajući kako nam mašu sa kapije, odbrusio kratko: Bam! Bam!
Sutradan ujutro sve mi je bilo jasno.
Televizor je bio upaljen po cijeli dan. Majka je plakala i svaki čas trčala do telefona. Kamera je prikazivala kolone tenkova, haubica i vojske. Moja starija sestra, srednjoškolka, sjela je i nijemo posmatrala sav taj haos, a s polja, kroz odškrinut prozor, kao da sam osjetio miris kozjeg sira. I nečeg teškog. Neopisivo teškog. Govorilo se da će početi rat.
Naveče se pojavio i otac. Došao je kasno s posla i u jednom trenutku, kada je zazvonio telefon, svi smo zaćutali. Prišao je, podigao slušalicu i nakon nekoliko trenutaka pao na koljena. Počeo je da jeca i čupa kosu. Zvali su ga iz sela.
*
Živimo već dvije godine u Sloveniji. Nakon dva dana smo izbjegli, a Danko i njegova porodica ostali su u gradu. Smjestili su nas u naselje sa ostalim izbjeglicama, u sive montažne kuće u nizu. Otac je našao posao u struci, majka kuva ručak, sestra studira, a ja završavam osnovnu školu na slovenačkom jeziku.
Osim u razredu, u komšiluku nemam nijednog druga, nijednog vršnjaka. Svi su stariji. Ali zato nam sestra svaki dan u kuću dovlači tuce drugarica koje krešte, smiju se do besvijesti i obično me zadirkuju. Posebno me nervira jedna Erna. Ona je vještica. Nosi crno, a u torbi neke knjižice sa vradžbinama, brojanice, karte i fotografije. Uvijek kada prođe pored mene uhvati me za obraze ili za uši, pa mi bride po cijeli dan. Često sam se molio da nestane.
Jednog dana, kada je sestra dovela drugarice, nisam imao pametnija posla pa sam se privukao vratima i prisluškivao. Sestra je rekla:
Mislim da me uopšte ne primjećuje. Juče me cijeli dan nije pogledao...
Ma šta pričaš!? Jeste... Znaš li da... Kako nisi vidjela kada je... - zakokodakale su ostale.
Nemate vi pojma. Kada bi htjela da me poslušaš, ja bih mogla da ga obrlatim da zauvijek bude tvoj - rekla je mirno Erna.
Kako?! Šta...? Kako? Kako? - poustajale su i okružile Ernu.
Uzela je torbu i izvadila knjižicu u crnim kožnim koricama i, kao da im drži lekciju, počela.
Krilo šišmiša! Da, da, šta se čudite. Krilo šišmiša. Samo nisam sigurna gdje ću ga nabaviti jer ih u ovoj ravnici nema. Već sam ga koristila i dalo je sjajne rezultate. Evo šta piše:
Za preuzimanje svijesti, emocija i vlasti nad osobom najbolje je uzeti krilo šišmiša i tu osobu pogledati kroz krilo. Tada, ne samo da ćete ovladati njome, nego se može slobodno reći da ste tu osobu ubili, uzeli joj svaki smisao i potčinili je zauvijek. Ona se više ne može smatrati živim stvorom. Obavezno koristiti...
Oblio me je hladan znoj. Otrčao sam do dnevne sobe, uzeo telefon i okrenuo stričev broj. Javio se Danko.
- Miljane?
- Reci mi... - jedva sam dolazio do daha - ko je sve ubijen u selu kada je počeo rat?
- A što te to zanima?
- Reci mi, reci mi molim te! Ti si bio sutradan sa stricem...prisjeti se...!
- Paaa... - malo je zastao, a zatim, kao da je imao napisano, sasuo sve u slušalicu - Jovanka i Željo (čovjek nad gepekom i žena kod štrika), Savo (u crvenom džemperu), Danilo (na Tomosu), Radenko, Zoran... - i još dvadesetak imena ubijenih koje smo onoga dana nanišanili. A babu i djeda našli smo zaklane kod kapije.
I da! Luka, konobar, on je još krkljao kad su ga podigli. Neko ga je samo zakačio metkom, nije pogodio kako treba... - dodao je.
Spustio sam slušalicu. Nikada više se nismo čuli. Od tada se klonim ljudi, prelazim na drugu stranu kada vidim nekoga sa akten-tašnom ko je možda advokat, sudija ili policijac. Sa onima iz zavičaja uopšte ne pričam, i zato, zamolio bih i Vas koji ste pročitali - nemojte ovo nikome da ispričate, pogotovo ne nekome ko bi mogao da me pošalje u zatvor.
U stvari, najbolje je da ovu priču zaboravite.
