Zemaljski sam astronaut. Putujem bez pokreta, bez cilja. Atmosfera je moja tamnica. Kad bih barem mogao lutati bezvazdušnim prostorom, pa makar i zaključan u drvenoj raketi sa jednim okruglim prozorom, možda bih tada rekao: Planet Earth is blue, And there's nothing I can do . . . Slatki snovi! Zemaljski sam astronaut. Putujem brzinom misli. Neću doživjeti slikovitu viziju o krstaricama u plamenu na rubovima sazviježđa Orion, to se može doživjeti samo na filmu. A neću vidjeti ni plavokosog replikanta, kojeg glumi Rutger Hauer u Blade Runneru, kako sjedi na vrhu zgrade, potpuno nag, prekrštenih nogu i izgovara čuvenu rečenicu: "Time to die", sklapa oči i umire posut kišom iz mračnog neba. Neću probiti tu stratosferu iza koje se ne zna gdje prestaje fikcija a počinje stvarnost. I obratno. Gore, u svemiru, svi SF filmovi se upravo dešavaju.
Imam tremu jer će uskoro zora.
Napravim dvogled od dlanova i osmatram kako Večernjača zadnja napušta svoju stražu. Ljeto nije vrijeme za umiranje, pričali su juče stariji ljudi zagledani u maticu rijeke sa Drvenog mosta. Premda se zvijezde trnu kao što duše napuštaju tijela, iznenada i brzo, pročitah u jednoj knjizi mekanih korica i sumnjivog naslova. Moja stvarnost je dosadna i dozlaboga nefantastična, i ne volim realistične knjige.
Zbog toga sanjarim da mi srce harmonično lupa u dosluhu sa dalekim galaksijama. Noć za mene nije vrijeme kada se pojavljuju sablasti iz gomile prošlih života, koje ti neće dati da zaspiš. Noć je za mene vakuum, prostor između izlaska i zalaska sunca. Nužno zlo. Iščekujem praskozorje da se izvučem ispod majkinog teškog jorgana, kojeg čak ni u junu ne napušta hladnoća, jer ne mogu dočekati trenutak kada ću navući bermude i espadrile, popeti se betonskim stepenicama, razlokanim kišom, i doći do mahovinastog potpornja na kojem su narandžasti puževi golaći ostavljali slinavosjajne tragove. Po tim duginim autoputevima prelazio bih jagodicom kažiprsta, prateći ih sve do rupa i pukotina kuda moj prst nije mogao da uđe. Ta nemogućnost da uđem u mali svijet, u dršku lista bokvice ili u stisnut pupoljak bijele ruže, progoniće me i u puno strašnijem vremenu.
Zidovi majkine kuće su debeli i topli, jer je u njih ugrađena riječna sedra. Na zidu iznad moje glave visi sat i kazaljka šepavo kucka preko nerazumljivog natpisa Tempus Vulnera Curabit, i kad god pročitam te riječi smanjim se kao otkuhana košulja.
Balava tijela puževa ponekad izgledaju tamnija; crvena i mrka zbog studene zavjetrine koju prave izdužene trospratnice, a poslije providna i žućkasta pod sunčevim zracima, što iskaču iznad rosom nakvašenog crijepa najviše kuće u komšiluku koja mi izgleda kao srednjovjekovni dvorac iz kojeg niko ne može izaći sretan. Sa njegovih prozora me molećivo gleda vršnjak napaćen bolešću preranog starenja. Crte njegovog lica odaju mršavog starca koji ima oči bezazlenog dječaka. Maše mi i smije se sa prozora koji ga uokviruje u ikonu.
Vretenasti beskućnici izranjaju iz pukotina u koje se zavlače tanki i mekani prsti mahovine. Puževske antene stidljivo ispituju jutarnji zrak. Hladan skalpel. Kada ih dotaknem, brzo se povuku unutar glave, i puž prestane razvlačiti ljepljivu brazdu iza sebe. Onu brazdu koju će sunce pretvoriti u malu cestu dugine palete, spektralnu golgotu na kojoj niko neće biti razapet.
Mekoća njihovih tijela je bila potresna i nježna, pa sam ih volio i žalio istovremeno, ne razumijevajući kako mekano tijelo na podnevnom suncu može postati suha beživotna kaša. Onda bih nevoljko shvatao kako, naposljetku, i oni imaju svoj kraj kao i svako drugo živo biće.
Svakog jutra ustajem i trčim do puževa, sve dok se ne desi misteriozni zločin. Neko pedantno zguli mahovinu sa potpornog zida, i pukotine na njemu zalije malterom. Nema sumnje, ubica prirode je nadobudan čovjek, čangrizav i bolesno vrijedan. Ko je taj čovjek? Starac koji bi ispeglao svaku neravninu na zemaljskoj kugli? Tesar sklon geometriji koji mrzi kvržice u plemenitom drvetu, kvržice koje podsjećaju na zaleđene zvjezdane vrtloge. Zidar sa gorkom mistrijom u srcu, osuđen da bjesomučno gradi i gradi, užasnut prazninom svuda oko nas? Ko je taj zločinac koji je pokušao ubiti maštu?
Dva dana žalih puževe i ubrzo ih zaboravih. Morao sam promijeniti tragično-lijepu naviku i pronaći novi doživljaj. Tada sam otkrio ribe. One su slobodne i ne mogu se zazidati, jer je voda područje slobode. Ribe su velike elegantne podmornice sa krljuštima koje bacaju mlake odsjaje kroz vodu i zrak. Štuke, brže od strijela, što se sunčaju na površini između niti lelujavog šaša, odakle će se ispaliti prema lovini. Otkrio sam brkate mrenove—rovače riječnog dna koje su ribari hranili ostacima jagnjećeg pečenja. Plotice i škobalje – vodene krave. Otkrio sam lipljenove—riblja torpeda koja su iskakala na površinu halapljivo gutajući fluorescentnozelene mušice. Pastrmke, suverene gospodarice slapova i riječnih strugâ. Neko zna proricati iz graha, a ja sam naučio gledati u ribe.
Bilo bi logično da se na početku vratim tamo odakle smo došli. U vodu od koje smo sazdani. U uskovitlane struje podvodnog epa, gdje ću osluškivati anarhističkih pastrmki nečist žagor glasan. Zašto su pastrmke anarhističke to ćete saznati kasnije. Nečist žagor glasan je Rimbaud, a ja ću biti hipnotisani brod, i nosiće me rijeke kud god budem htio.
