Zica

Moj sin ne govori. Kad je imao godinu dana, baš za prvi rođendan, svi smo okupljeni za stolom čekali da progovori. Gugutao je, ispuštao jednosložne praskove kao: ba, gu, pa, čak i bum, ali progovorio nije. Zaključili smo da je to možda od straha koji je osjećao još u trbuhu, svaki put kada bi majka čučnula u svom strahu od eksplozije ili rafala. Ne znam. Kada je imao osamnaest mjeseci zabrinuli smo se. Ustvari, skoro smo se zabrinuli. U vremenu kad je osnovna briga spašavanje žive glave, sve je ostalo sporedno i nebitno. Takva briga jednostavno utopi sve ostale, one su sitan šum koji se ne čuje od bujice straha. Jedna je raketa pala na našu kuću. Druge su rakete padale po drugim kućama. Moja supruga je rekla kako naš sin možda ima onaj Einsteinov sindrom, da će malo kasnije progovoriti, ali će zato biti genije. Ja sam rekao da ne možemo više živjeti u strahu od eksplozija i metaka.

Moja je supruga krhka i boležljiva, ali jaka. Volim je od trenutka kada sam je ugledao. Bez njene odlučne ženske snage u kući ne bismo imali ništa, ne bismo imali ni tu kuću na koju se sručila ona raketa. Uzeo sam sav ušteđeni novac i naslijeđeno zlato, umotao u maramu i vezao oko pasa. A imali smo, nije da nismo. Pronašli smo autobus koji će nas odvesti daleko od kuće, daleko od bombe. Tu počinje naše putovanje prema nekamo kamo nisam nikada imao namjeru putovati. Ali sada je drugačije. Treba otići što dalje od dometa raketa i njihovog smrtonosnog zvižduka. Naš rođak, stric moje supruge, davno je odselio u Švicarsku. Poslao nam je nekoliko lijepih razglednica. Na njima su se gusto poslagane planine bljeskale pod suncem. Tada je ta zemlja izgledala lijepa i daleka, sada izgleda kao gola nužda. Nekako ćemo ga već pronaći tamo. Nije to velika zemlja. Neko vrijeme putovali smo sa stotinama drugih, sličnih nama, sličnih po izrazu straha na licima, neurednoj odjeći i prljavoj kosi, umornim nogama i slabim tijelima. Plemena naših predaka su bila nomadska, tražili smo u sebi tu krv nomada koji prelaze pustinje i planine do novih utočišta, ali duboko u našim prošlostima i sjećanjima pronalazili smo samo šetnje uz parkove i jezerca u našem gradu, bogate dućane i škole, restorane i trgovce na bijelim ulicama. U nekim smo gradovima ostajali duže, pokušavali pronaći iste one ulice i ljude kao kod kuće, ili se samo odmoriti za nastavak putovanja, bez onih stotina nama sličnih, pa onda s nekim drugim tisućama opet istih, dok napokon nismo ostali sami.

Moj sin još uvijek ne govori. U pauzama između hodanja, truckanja autobusima, kamionetima i vlakovima mi mu pričamo o svemu i svačemu, a najviše o Švicarskoj. Onoliko koliko znamo. Tamo je život ljepši, mirniji, bez pucnjave i razrušenih bolnica, tamo se možda može živjeti kako se nekad davno živjelo i u našem gradu. Svizzera, Svizzera, ponavljamo kao da zna gdje je to, kao da zna odakle dolazimo. A on nas gleda onim crnim okicama, smije se i guguće, ponekad plače. Voli sve što ima čokoladni okus, to smo otkrili u Italiji, gdje smo se predugo zadržali. Zlato smo potrošili u posljednja dva mjeseca koliko nam je trebalo da stignemo ilegalnim putevima dovde, dok smo izbjegavali granične zavrzlame izbjegličkih ruta. Ostalo je još dovoljno dolara potrebnih za dovršetak putovanja, po svemu sudeći najtežeg dijela, baš tamo gdje smo bili sigurni da ćemo lako proći. Za nas su ceste zatvorene, u vlakovima su kontrole, Švicarska je zatvorila svaku mogućnost ulaska za emigrante, azilante i izbjeglice. Čudno je to kako moga sina i moju suprugu nazivaju emigrantima, dok su njihovi sinovi samo sinovi, majke su majke, a očevi su očevi.

Na milanskom kolodvoru sam upoznao tu dvojicu, jednog našeg i jednog njihovog. Bilo je hladno jutro, jesen se već pošteno razmahala pokazujući prve oštre zube i baš sam kupovao debelu zimsku jaknu za suprugu i vreću od paperja za sina, kada sam ih ugledao ispred dućana. Onaj stariji je imao kapu nataknutu do očiju i pohabane planinarske cokule na tankim nogama, pa izgledao poput nekakve čudne ptice nalik rodi, a mlađi, omanjeg rasta, gotovo se izgubio u jakni predugačkih rukava koji su mu smetali dok je palio cigaretu. Iskusni su. Prepoznaju stranca u meni i odmah započinju razgovor, nudeći uslugu za koju nisam ni slutio da će mi biti potrebna. Stariji je govorio cijelo vrijeme, osvrćući se prema onom manjem, a ponuda je bila sasvim jasna. Oni znaju da ja želim u Švicarsku, znaju da je to nemoguće legalnim putem, ali znaju i put preko planine kojim se može preći granica bez problema. Navikli smo se na ovom putovanju od kuće u koju je doletjela raketa, pa do dućana pred kojim sam ih upoznao, da se za uslugu izbjeglicama traži novac. Nitko od nas se ne čudi, a cijena je fiksna. Četiri tisuće eura po osobi za prelazak u Svizzeru preko planine s vodičem. Dogovaram šest za nas troje, to je sve što nam je ostalo. Manji nezadovoljno vrti glavom i odustaje, onaj dugonja nabija kapu dublje prema očima, pruža ruku i smije se. Posao je sklopljen, prvi dio puta idemo njihovim kombijem, a dalje pješke uz ceste i staze koliko se može, a kasnije kako nam Bog da. Za četiri dana smo na drugoj strani, ako požurimo. Moramo žuriti, to je najvažnije. Zima tek što nije.

U šumarku pokraj sela Santa Maria Maggiore po stoti put provjeravam sadržaje naših ruksaka. Voda, hrana, čokolada, upaljač, lampe, malo benzina, rukavice, đemperi, šalovi, sve je tu. Pušimo na pustoj cesti dok mi pokazuju mapu, veliku turističku s pravcima docrtanim crvenim flomasterom. Zid planina se rastegnuo pred nama, a onaj mlađi upire prstom prema šumovitom prijevoju u daljini kao našem cilju. Supruga me zove natrag u kombi. Kaže da naš sin govori. On se smije, valja po podu i ispusti iz grla nešto poput: „zica“. Njegova prva riječ nije mama, nije tata, njegova je prva riječ zemlja koja nas čeka. Svizzera. Jedna hladna suza curi obrazom do mog vrata, dok majka dječaka čvrsto stišče u naručju i plače u radosti pomiješanoj sa strahom, strepnjom i uzbuđenjem. Bog je velik. Zagrljeni naslanjamo glave jednu do druge, do treće, drhtimo u jecajima i krećemo van u pogranično jutro.

Prvog dana prešli smo veliki dio puta, asfaltom, pa preko pašnjaka do šume, zatim kamenjarom do planinarske staze označene crvenim krugovima. Pred niskom brvnarom u kojoj ćemo prespavati, vodiči mi još jednom pokazuju onaj prijevoj preko kojeg se sunce upravo prevrnulo na drugu stranu, prepuštajući nebo galopu mračnih oblaka. Kao pred oluju, sabijaju strah u golemu gvozdenu kuglu na plećima. Vatra je brzo ugrijala malenu prostoriju, šćućurili smo se u jednom kutu, dok su se naši vodiči šaptom prepirali u drugom.

Ujutro sam na drvenom stolu pronašao rastvorenu mapu s putokazima i označenim selom u Švicarskoj koje je trebalo biti naš sljedeći susret s civilizacijom. Negdje na sredini puta je ucrtana još jedna ovakva koliba kao mjesto odmora. Pred vratima su tragovi čizama u prvom dubokom snijegu pokazivali smjer povratka naših vodiča prema Santa Mariji Maggiore. Gamad švercerska! Naplatili su svoju neodrađenu uslugu i pobjegli dočekivati sljedeće naivce na milanskom kolodvoru. Moja supruga se budi, umata sina u vreću, pa pred brvnarom i ona shvaća da smo ostali sami. Nisu joj se sviđali ti tipovi od početka. Možda je bolje da ih nema, ionako nam ne bi olakšali pješačenje. Strah se još dublje uvlači u nas dok gledamo preko vrhova stabala prekrivenih snijegom. Čeka nas još dva dana teškog hoda. Gaziti po snijegu je kao po pijesku i dobro znam kako stopalo utone u mekanu površinu pri svakom koraku, kako je potreban napor da ga se ponovo izvuče i kako se ti napori zbrajaju pa prema kraju dana postaju sve veći, a koraci sve teži. Kod kuće sam pregazio desetke, možda i stotine kilometara po pješčanim dinama i prašnjavim cestama koje spajaju rodno selo mog oca i grad, znam kako izgledaju vruće ljetne večeri nakon toliko koraka, i kako lice mrzne dok ga zimi šiba hladni sjeverac koji se uvlači u kosti. Znam i kakvo je trčanje između kiše metaka, to daje snagu za korake između pahulja, dok u naručju nosim svog sina i na leđima ruksak prema nekoj drugoj zemlji u kojoj nema metaka i raketa. Moja supruga ide po stopama iza nas. Teško joj je, ali se ne da, grabi dalje drhtavim koracima i dovikuje mi riječi koje dodaju novu snagu. Samo naprijed, naprijed. Nisam je nikada udario. Ni onda kada su stariji u selu preporučali kada se, zašto i kako žena može i treba tući. Jedno sveto lice nas je učilo kakav prut se koristi za kažnjavanje, a kakav za odgajanje žene. Sve je bilo jasno u tim lekcijama, sve smo to kao mladići vidjeli u svijetu oko sebe i drukčiji život nismo ni zamišljali. Onda sam se oženio i shvatio da na to lijepo i krhko stvorenje ne mogu podići ruku, čak ni uz odobrenje sa samog neba, pa makar za svu rodbinu i znance postao mekušcem, pa čak i pod sumnjama da zanemarujem pravila vjere.

Koraci su sve teži, vjetar je mokar i uvlači se pod rukave do znojnih pazuha, staze ni ne postoje, a pravac ucrtan na mapi je odavno postao nejasan, gotovo nestvaran. Onaj šumoviti prijevoj preko planine još uvijek vidim, ali se čini sve daljim. Moj sin plače pod kaputom, ne vidim mu lice prekriveno vunenim šalom, samo povremeno naslanjam usne na njegove pa mu šapućem još malo, još malo. Niz ruku mi se cijedi krv od sudara s oštrom stijenom, a kroz poderanu jaknu hladnoća izvlači snagu. Glavno da sam sina zaštitio u tom padu, lako je za ruku, bio sam već ranjavan kad se pod granatom rušila susjedova kuća. Kamene gromade rastu pred nama sve klizavije i oštrije, grublje i nemilosrdnije, pa svaki korak treba isplanirati kao na šahovskoj ploči. Bez skakača, samo pijuni oprezno migolje u kratkim potezima prema još jednoj, sve hladnijoj noći. Tamne obrise litica uspoređujem s onima na mapi, dok užas sve više steže grlo prepoznajući da smo skrenuli s ucrtanog pravca prema onoj planinskoj kolibi do koje je noćas nemoguće stići. Gomilamo granje pod nakošenu stijenu, na vlažni pod, pa okomito kao zid kojim ćemo se odvojiti od zime. Moja supruga je promrzla, trese se, ritmički ljulja i izgovara molitvu za molitvom, uvijek istu. Sin cucla čokoladu, ja ponavljam onu istu molitvu, benzin je uspio zapaliti smrdljivu vatru od zelenog granja koja tjera na kašalj i povraćanje. Stišćemo se zajedno u hrpicu još uvijek živog mesa što pulsira pod stijenom i čekamo jutro.

Ovdje ne postoje ni sumrak ni zora. Postoje samo svjetlo i tama. Dan je dok sunce na upadne u procijep na zapadu. Noć je dok sunce ne izviri iza visokog vrha. Baš kao ovog jutra kad se naglo uvuklo među granje našeg skloništa. Nisam ni spavao, čuvao sam svoje dvije grudvice dašćući im za vrat, grijući im krv. Novi koraci, saplitanja, bolovi, metar po metar se probijamo na uzbrdici koja kao da se pretvara u okomicu, sve strmija i klizavija, sve odbojnija i neprohodnija. Prošli smo skoro polovicu puta, nema više odustajanja, postoji samo naprijed. Moj sin plače u naručju, više i ne pokušava izgovoriti ono svoje: zica! Gladan je, hladno mu je, umoran je, zašto smo krenuli na ovaj put, umrijeti smo mogli i kod kuće. Umjesto lavine koja prijeti da se sruči po nama, mogla je i raketa sletjeti u krilo, Bog bi nas jednako obgrlio, utješio i počastio.

Bliži se sredina dana, sunce je odustalo i ponovo prepustilo nebo snježnim oblacima da se istresaju po planini. Hladnoća postaje nesnosna, grize za kožu, grči mišiće, ledi pogled, posrćem po tko zna koji put, pridižem se po tko zna koji put. Čujem suprugu iza svojih leđa kako moli i moli, sve u krug, sve ispočetka, dok ne začujem prigušeni krik, kao od stida utišan. Stid, jer joj je cokula zapela između dva kamena, umor umrtvio reflekse i sad sjedi u snijegu izvrnute potkoljenice koja natiče sve više na hladnoći, dok se ne pretvori u napuhani modri balon.

Ne smijem je ni dirnuti, sad već jauče glasnije od vukova u daljini, ne može se pomaknuti, a kamoli ustati. Klečim pored nje, ona miluje sina i plače. Plačem i ja. Vrijeme prolazi dok tražim novu snagu u sebi, u Bogu, u bilo čemu, samo da je pronađem. Odvajam nekoliko čokolada i nož, navlačim na sina još jednu kabanicu, njoj oblačim sve što imamo u rezervi, odbacujem ruksak i nosim je. Nosim ih oboje. Sina na prsima u vreći, suprugu na leđima vučem više nego nosim. Ona jauče i grize usne do krvi, moli se glasno, dovikuje prema nebu. Koraci su kraći, ali ne prestaju. Samo naprijed, do Švicarske, do Zice. Planina me pritišće, nisam stvoren da nosim troje, čak ni uz Božju pomoć. Odmori su sada sve češći, gotovo spojeni s nekoliko tragova stopa u snijegu. Kao mladić slušao sam priču o nekim brdskim narodima dalekih svjetova, gdje surova priroda stvara surove zakone. A zakon kaže da treba spasiti majku, i po cijenu žrtvovanja života djeteta. Strah od izumiranja veći je od straha umiranja. Pleme je spremno žrtvovati dijete i spašavati majku. Grlim svoga sina čvršće, ljubim mu promrzli vrat, on više ne izgovara ni one svoje kratke slogove, samo gleda pred sebe zaleđenim i odsutnim pogledom, crnim okicama koje izviruju iz vunenog šala. U divljini su se ljudi naučili na gubitke, surovost je svakodnevnica koja se davno pretvorila u normalu, o smrti se priča isto kao o rođenju, sve je dio procesa i borbe s prirodom. Spašavanje majke osigurava nastavak roda, djeca se rađaju dalje, pleme opstaje. Stišćem jedinca još jače uz grudi, luđački udarci mog srca pomažu otkucajima njegovog malenog i slabašnog. Moja supruga visi na mojim leđima skoro bez svijesti, dok ja u opravdanoj ljutnji prema Bogu i svim njegovim melecima pronalazim novu snagu koja nas svo troje vuče naprijed prema prijelazu. S druge strane, nepunih dva kilometra niže, još je jedna koliba označena na karti. Dovući se do nje značio bi spas. Tu bih mogao uz upaljenu vatru pronaći načina kako ćemo dalje. Ali sunce tone prema onom prijelazu brže od nas, kad se prevrne na drugu stranu nastat će mrak. Potpuni mrak u kojem ni divlje zvijeri ne izviruju iz zaklona. Gradim još jedno sklonište. Granja je sve manje, ali ipak dovoljno da moja supruga legne na mekano, da upalimo još jednu vatru pored koje će moj sin cuclati ostatke čokolade, pored koje ćemo se stisnuti čvršće no ikad. Sanjam plamene tragove projektila koji prže nebo i zemlju.

Moj sin cijele noći tiho plače, a supruga ujutro jedva otvara oči. Ona nije spavala, mislim da je bila u nesvijesti od bolova. Blijeda je kao snijeg, noga joj je krupnija, platno na hlačama se nateglo do pucanja, cipelu smo morali skinuti još jučer. Podižem ih i krećem dalje. Prvi put, drugi put, treći. Opsujem onog Boga kojem se supruga u bunilu moli, želim stići do druge strane samo njemu u inat. Ali ne ide. Ne ide. Puzimo četveronoške po rubu litice koja se strmo obrušava u svoje sivilo. Neka brdska plemena dalekih svjetova žrtvuju svoje potomke da bi porodica preživjela. Kao nemoćno mladunče u krdu za kojim juri lav. Odmatam vuneni šal s lica mog sina da mu poljubim hladne usne. Sliči na mog oca. Njegova majka snažno zabija nokte u moj dlan, gleda me onim svojim prelijepim očima, pomiluje najdražu glavicu pod šalom, pusti kroz dah jedno kratko: „Bismillah!“ i baci se u provaliju. Njeno se tijelo odbija o vlažne stijene gotovo bez zvuka, samo stravično krckanje prati svaku polomljenu kost.

Ne znam kad sam uhvatio prvi dah. Ponekad se čini da još uvijek ne dišem. Samo se pogled ruši za njom u dubinu, kao da je može izvući natrag, do nas, na snijeg, prema onom prijevoju na vrhu planine iza kojeg je Švicarska. Ostajemo sami moj sin i ja, kao Ibrahim i Ismail. Veliki Bog više nije s nama. U divljini su ljudi naučili na gubitke, surovost je naša stvarnost. Vjetar je sve jači i uspon je sve strmiji, držim taj zavežljaj na svojim grudima i pjevam iz prkosa. Doći ćemo u tu prokletu zemlju vođeni voljom, nošeni ljubavlju žene s dna provalije. Moj sin ne govori, ne plače i ne guguće. Spava i sanja onu sliku s razglednice koju je stric poslao davno, koja je ostala među ruševinama kuće tamo daleko. Rjeđe zastajkujem, noge se jedva odvajaju od tla, ali ipak idem naprijed. Danas ću prijeći preko i doći do kolibe gdje ćemo se konačno ugrijati. Stopala su mi ranjena i potpuno smrznuta, ne usuđujem se pogledati, bol je dovoljna da znam kako bi noge mogle izgledati. O tome ću brinuti kasnije, samo da nas dovedu s druge strane. Pahulje su iglice od leda koje se zabijaju duboko u kožu kroz tkaninu, kroz rukavice i kapu.

Drugu stranu planine smo dohvatili pred noć. Sunce se sada nije prevrnulo preko ruba, samo je provirilo kroz debele oblake dočekavši nas na vrhu. Padat će još neko vrijeme dok ne utone u neku švicarsku dolinu. Niz brijeg je na trenutke lakše dok klizim na stražnjici, a na trenutke teže jer noge otkazuju. Ucrtane kolibe nema, a noć se spušta. Moj sin spava, a ja idem dalje. Ako stanem više se neću pomaći. Snijeg je mekši, oblaci su pustili mjesec da zapleše nebom dok se zatrpanim usjekom kližem prema dolje. Naprijed. Do jutra se možda dočepamo šume, pobjegnemo od vjetra što siječe uši. Svizzera. Moj sin će izgovoriti svoje prve riječi u ovoj prokletoj zemlji bez majke. Kad se probudi ugledat će sunce i zelene pašnjake o kojima mu je pričala. Čupam snagu iz sjećanja na nju. Nisam je nikada udario. Udarala ju je ona oštra stijena za sve udarce svim ženama svijeta. Jutro je sve bliže, hodamo već dvadeset sati, ako se to može nazvati hodanjem.

Pucanj upozorenja zvuči potpuno isto kao pucanj smrti. Svi su isti kad dolaziš iz zemlje u kojoj se oružje nosi u školu, na tržnicu, u bolnicu. Iz šume prema nama trči veliki pas i grupica ljudi u bijelim uniformama. Svi imaju puške, baš kao na tržnici pored naše kuće. Podižem ruke pokazujući prema smotuljku na grudima i vičem: sin, sin! Moj sin spava pod vunenim šalom, ne vidi iskežene pseće očnjake i dugačke cijevi uperene prema nama.

Kao onaj dugonja i šeprtljavi na milanskom kolodvoru, i ovi mladići u bijelim uniformama su iskusni. Znaju da želimo u Švicarsku, ali to im se baš ne sviđa. Iskusni su, prepoznaju da pod kaputom na grudima ne držim bombu već svog malenog jedinca. Prekrivaju me toplim ogrtačem, posjednu na dugačke skije i polagano spuštaju prema šumi. Jedan od njih priča radio stanicom s nekim u daljini, drugi me pridržavaju i sve se čini lakim u toj Švicarskoj. Za neko vrijeme nam se iz doline približavaju motorne sanjke. Čovjek na njima ima žarko crveno odijelo. Kaže da je doktor i želi uzeti moga sina. Ne, ne mogu ga sada pustiti dok spava. Kad stignemo u grad, kad se probudi, kad mu napravim doručak s čokoladnim mlijekom, da ne propitkuje gladnim pogledom gdje mu je mama, onda može i kod čovjeka u crvenom odijelu, pa neka tim sanjkama jurcaju po snježnim padinama. Doktor kaže da je moj sin mrtav. Ne može to švicarski doktor znati, nije baš sve u toj zemlji tako dobro kako je stric opisivao na razglednicama. Ne može on, u tom crvenom odijelu ni približno znati kako je moj sin jučer slatko cuclao čokoladu i jednom umalo izgovorio: zica! Moj sin spava. Moj sin ne govori.